Evo mene nakon dužeg vremena. Ne pišem baš redovito premda se svašta dogodilo u zadnje vrijeme. Nešto se čudno događa. Sad je nekakva tišina pred oluju. Možda dolazi vrijeme da se spasi sto je ostalo od onoga sto drugi misle i osjećaju prema tebi, da se spasi ono sto je ostalo od tebe prije nego odeš predaleko u bespovrat.
Morate učiniti neke stvari za svoje dobro ali jednostavno to ne želite. Uvjereni ste da činite pravu stvar i da nećete kasnije požaliti, mislite da ste dobro odlučili i dalje slijepo vjerujete da vas to na kraju neće dotući i ostaviti vas u prokletoj hladnoj samoći. Ali...na samom kraju to vas uvijek stigne, ta bol vas polako izjeda i već vas počinje biti strah što će ostati od vas. Čini vam se kao da više ne suosjećate, ta bol vas spriječava da se vežete, da se otvorite...Postajete čudni, ljuti i ne jebete više živu silu. Previše ste toga u prošlosti podnjeli zbog čega se mjenjate, nesvjesno i nekontrolirano...Shvaćate da se polako izvlačite iz svega toga i da se držite na distanci od svih. Više niste dio onoga što ste bili veći dio svoga života, onoga zbog čega vam je bilo dobro, onoga što ste prestali voljeti.
I STAND ALONE
BTW
Moram se zahvaliti svom prijatelju dizajneru bloga...stvarno radi čuda čovjek. Malo je onih koji ostanu dosljedni i kojima mozete vjerovati čak i kad se prema njima ponašate kao đubre...
Post je objavljen 21.03.2007. u 23:06 sati.