Pregled posta

nesPOSobnost, nePOStojanost, nePOSlovnost, gluPOSt

“Biste li mi, molim Vas, rekli kojim bih putem trebala poći odavde?”
“To dobrim dijelom ovisi o tome kamo želiš stići,” reče Mačak.
“Svejedno mi je –“ kaza Alica.
“Tada nije važno kojim putem kreneš.” odgovori Mačak.
“– dok god negdje stignem,” dodala je Alica kao objašnjenje.
“Oh, to je bar lako,” reče Mačak, “dok god dovoljno dugo hodaš.”

Alica je smatrala da se takvo što ne može pobiti, pa je pokušala s još jednim pitanjem.
“Kakvi ljudi žive u blizini?”
“U onom smjeru,” reče Mačak, mašući desnom šapom, “živi Klobučar, a u onom smjeru,” mašući drugom šapom, “živi Ožujski Zec. Svejedno je koga posjetiš: oba su luda.”
“Ali ja ne želim ići među lude ljude,” nadodala je Alica.
“Oh, tome se ne može pomoći,” kaza Mačak: “ovdje smo svi ludi. Ja sam lud. Ti si luda.”
“Kako znaš da sam luda?” upita Alica.
“Moraš biti,” reče Mačak, “jer inače ne bi bila ovdje.”

Lewis Carol: Alica u zemlji čudesa

Pred godinu-dvije, kada se pronesla gradom priča da će se graditi POS (Program društveno poticane stanogradnje) stanovi, jedna moja poznanica je otišla u općinu skupiti nešto više informacija o tome, obzirom da nema riješeno stambeno pitanje.
Možda je i više vremena prošlo, nekako mi je teško odrediti kada se što zbilo, vrijeme leti zastrašujućom brzinom, i događaji iz prošlosti se isprepliću, više nisam siguran koliko je vremena prošlo od nekih od njih, kao da se život sve više i više ubrzava.
Tada su joj rekli da ništa od toga, jer ne postoji dovoljan broj zainteresiranih.

Od tada je prošlo dosta vremena, približavaju se izbori, potencijalni izvori iz kojih se moglo krasti i uludo rasipati presušuju, i ideja je opet zaživjela.
Ovaj put i u zvaničnom obliku, objavom natječaja, pomalo uopćenog i nedorečenog, iza kojeg ostaje puno neodgovorenih pitanja.
Traže se određeni uvjeti i pobraja se sve što potencijalni kupci moraju priložiti, i kojim će se (navodno) principima rukovoditi komisija koja će odlučivati o pravu prvenstva pri kupnji stanova.
Taj dio je transparentan i prilično egzaktan.

Međutim, nigdje se ne govori o tome koliko će stanova biti u zgradi, koje kvadrature, kakve opreme, kako će izgledati zgrada, kakvi će biti standardi gradnje, tko će ju graditi, pa niti kada će biti useljiva.
Zna se da će biti u ulici Ivane Brlić Mažuranić, pored zgrade Elektre.

Jasno je da se najprije mora znati koliko ljudi je zainteresirano, pa da se tek onda može pristupiti izgradnji zgrade, iako bi neki parametri morali biti poznati i prije toga.

Ne bi bilo prvi put u našem gradu da se u nešto krene a da se ne zna ni koliko će koštati, ni koliko će trajati, ni tko će biti odgovoran...(dvorana, kanalizacija, poduzetnička zona, autobusni kolodvor, Bolnička...).
Informacija o tome da je 17 zainteresiranih predalo potrebnu dokumentaciju sama po sebi ništa ne znači, jer kada saznaju odgovore na sva pitanja vezana uz zgradu i uvjete kreditiranja, možda će neki od njih i odustati, a možda će se netko poželjeti javiti.

Kao i obično, čuju se razne priče o zgradi, od toga da će u prizemlju biti poslovni prostori, zajedničke prostorije, u sredini zgrade igraonica za djecu, da će cijena biti 600 EUR po kvadratu,pa do šture informacije sa Radio Ogulina da je cijena 910 EUR, bez ikakvih daljnjih informacija o zgradi.

Ako je grad poklonio zemljište i energetske priključke, onda je to po meni prilično visoka cijena za stan u Ogulinu. Bez obzira na to što je očito da našem gradu manjka stanova, bez obzira na to što su posljednji stanovi sagrađeni u Vijencu Ive Marinkovića pred tridesetak godina (osim boračke zgrade na Prapućama), ipak je to, barem prema onome što o cijeni gradnje govore stručnjaci (iako je u posljednjih nekoliko godina stanogradnja postala kao nogomet, svi se njome bave) prilično iznad 700 EUR.
700 EUR je cifra koja se obično spominje kada se govori o cijeni izgradnje stana u Rijeci ili Zagrebu. Kako su to ukupni troškovi, koji uključuju i cijenu zemljišta i komunalnih naknada i priključaka, lako je zaključiti da bi u Ogulinu ta cijena mogla biti samo manja.

Pa i analiza Jutarnji list govori o bitno nižoj cijeni.

A u našoj cijeni nema ni cijene zemljišta ni energetskih priključaka, infrastruktura za zgradu već postoji, prilazni put...

Naravno, cijena ovisi o kvaliteti izgradnje, izvođaču, materijalima koji se koriste, ali to sve skupa ne diže bitno krajnju cijenu. Jedna protuprovalna vrata, bez kojih se barem po oglasima ne može zamisliti niti jedan novi stan, koštaju od 2000-7000kn, što ispada na stan od 50m2 otprilike 20 EUR po kvadratu povećanje cijene. Ista stvar je s talijanskim pločicama, hrastovim parketima, klima-uređajem, sve je to divno i krasno, ali ne podiže cijenu baš toliko. Sigurno na cijenu utječe i broj stanova koji će se graditi, eventualni lift, parkirna mjesta, garaže.

Po ovoj cijeni, u razgovoru s ljudima koji su bili zainteresirani (poznanica s početka priče i dva relativno mlada bračna para), stekao sam dojam da su pomalo razočarani. Nije nitko očekivao da se ti stanovi grade s gubitkom, ali nije li smisao bio omogućavanje stjecanja stana uz razumnije cijene i uvjete rješavanja stambenog pitanja?
Dakle, ako me netko od dežurnih kritičara hoće popljuvati, nemam reprezentativan uzorak, 3 od 17 (17%). Ako pak hoću biti maliciozan i spuštati se na njihov nivo, onda ću reći da je moj uzorak takav da će svi za koje znam da su predali molbe odustati (100%).
Svejedno, to je potpuno irelevantno, činjenica je da se naš grad po običaju među posljednjim u Hrvatskoj odlučio za takav princip stanogradnje, i po dobrom običaju naših vlastodržaca to je urađeno standardno šlampavo, aljkavo, neprofesionalno i nekvalitetno.
Jedino u čemu je davnih dana grad bio među prvima, poduzetnička zona, je upropašteno. I priznajem, pogriješio sam kad sam tvrdio da je to slučajno, jer ne može se slučajno biti tako nesposoban.

Kada su već za stanove tražili detaljnu dokumentaciju, možda bi mogli isto tako detaljno obrazložiti kako su došli do cifre od 910 EUR, i tko će graditi zgradu?

Sve skupa liči i smrdi na dobro poznatu igru, kao da se već sprema predizborni alibi, eto, mi smo pokušali, sve smo napravili, čak i zemljište dali, ali nitko neće. Pa dajte nam glasove jer volimo Ogulin (da opet parafraziram Sandija Blagonića , vole Ogulin onako kako mesar voli svinju).
Lijepo zvuči pred izbore, kako se naši vlastodršci trude i žrtvuju i poklanjaju, ali ne nalaze na razumijevanje raje radi koje se žrtvuju.


Osim toga, kako će 360 000 000kn otići studentima Mostara, pitanje je koliko novca će otići Bjelolasici, pa onda je potrebno drugo obećanje i drugi promašeni projekt.


Kad smo već kod izbora, mišljenje o političarima, poglavito vodećim, sam već više puta iznio. I kod njega stojim. Gade mi se.

Ali još više mi se gade raznorazne marginalne strančice koje su s jedne strane u koaliciji s velikim i moćnim, participiraju u svim blagodatima vladanja i nepotizma koji uz to ide, a s druge strane koriste svaku priliku da ponude neki svoj "treći put". Odlučite se već jednom, s kim ste i za koga ste i uz koga ste. Zna se pod čijim skutima se uglavnom krijete i što pod tim skutima radite.
Naravno, svi su najprije za sebe, i ono što razlikuje veliku većinu naših političara u opoziciji od lopova na vlasti je to što oni koji nisu na vlasti jedino što zamjeraju vladajućima to što bi htjeli biti na njihovom mjestu.
Čast iznimkama.
Zamorno je to njihovo opravdavanje nečega što se ne može opravdati. Ali dokle god im dobro ide, pokazuju da su u pravu i da je ovo moje laprdanje zaludu.
Ako odvojite malo vremena i puno živaca i saslušate koju reportažu sa sjednica našeg vrlog gradskog vijeća, sve će vam biti jasno.
Čast iznimkama, kojih je na našoj lokalnoj sceni jako malo.

Umjesto da se bave poboljšanjem života, zaustavljanjem sumanutog uvoza, obezvrijeđivanju radničkih prava, divljem kapitalizmu, ekološkim katastrofama, nečistom industrijom, nestajanjem proizvodnje, betonizacijom obale, raspordajom i uništavanjem prirodnih bogatstava, oni se 10 mjeseci prije izbora bave samo time kako da ostanu u sedlu.

A kada ste u sedlu, znači da ispod vas mora biti netko koga jašite.

I jedno pitanje kojim se vraćam na početak priče.
Ako je grad spreman kupiti stan za gradsku stambenu listu, može li se saznati tko je na toj listi? Kako stan grad kupuje našim novcem, valjda imamo pravo saznati. To bi trebali biti naši novci, a ne njihova privatna prćija.

Iako, sve što potroše za takve namjene, ne mogu strpati u džep sebi i svojim poslušnicima, pa u neku ruku možda to i jest njihov novac kojeg se odriču i koji im klizi iz ruku i džepova.


Na današnji dan 1349. u Njemačkoj u neredima ubijeno 3000 Židova, 1685. rođen je Johann Sebastian Bach, 1768. rođen je fizičar Joseph Fourier, 1935. Perzija je službeno promijenila ime u Iran, 1943. neuspio pokušaj atentata na Hitlera, 1961. prvi nastup The Beatles u klubu Cavern, 1963. zatvoren Alcatraz, 1975. državni udar u Etiopiji kojim je nakon 3000 godina s vlasti skinuta monarhija,1983. godine zbog štamparske pogreške na naslovnoj stranici prvi i jedini put u povijesti magazin Time povukao kompletnu tiražu iz prodaje (umjesto control pisalo je contol, kada bih ja bio tako rigorozan, ne bih objavio još niti jedan post), 1990. Namibija proglasila nezavisnost, 1991. umro je Leo Fender (električna gitara).



Slike ulice u kojoj će biti građena zgrada POS-a.

Promijenio sam izgled bloga, zato što mi se činilo da su tekstovi previše uski, i samim tim još teži za čitati. Pa bih bio zahvalan na komentarima kako vam se sada sviđa. Nisam siguran da je ovako bolje, ali se nadam da je čitkije.

Post je objavljen 21.03.2007. u 21:13 sati.