...Ja zapravo u tome,u toj internacionalnoj koprodukciji vidim jednu pozitivnu komponentu,iako se sve to veoma sporo desava,jer ako se jedan producent prijavi za neki fond drugi ne moze jer ceka rezultate tog fonda da bi se pozvao na to i to je vrlo dugotrajan i iscrpljujuci proces.Ali,ono sto je pozitivno jeste da ako postoji scenario,ako postoji zanimljiv projekat koji je kao sto je to bilo u nasem slucaju,zanimljiv za Austriju,Njemacku,Hrvatsku,znaci da ta prica ima ne samo lokalni karakter,nego da je puno sira,onda su i sanse realnije.Hrvatska kinematografija,na primjer,podrzava skoro sve svoje autore,svoje filmove u suradnji sa televizijom,medjutim,oni prave nesto sto je samo lokalna stvar,upravo zato jer se ne povezuju sa svijetom,gdje bi im se vjerovatno reklo-PA OVA PRICA ZA NAS NEMA NEKI ZNACAJ.U toj,dakle,internacionalnoj koprodukciji vidim za BiH film jedinu sansu da se nesto radi.Mi smo morali,
primjerice,dovuci kameru iz Austrije,Bosna nema filmsku kameru,i ne znajuci da nasa zemlja zapravo i nije potpisala taj dokument(Ata-carnet)da se takva stvar moze bez carine privremeno uvesti.
Carinik nam je trazio da pokazemo da imamo milion maraka kao garanciju,sto je za nas bio nonsens jer nismo imali ni deseti dio tog iznosa.Onda sam potezala sve veze i poznanstva,do Adnana Terzica cak,ali nista,ne pije vode.Tek nakon sto smo potkupili carinike,uspjeli smo uvesti tu kameru.Eto kako prakticno stvari funkcionisu,a radi se tek o jednom marginalnom detalju,koji nasa vlada ne smatra bitnim...
Post je objavljen 21.03.2007. u 14:36 sati.