Zbog tako glupo postavljenih letova
U Baile Atha Cliathu provedoh oko 15-ak sati.
Nažalost, krivih 15-ak sati.
Zbog hrpice otegotnih, frustrirajućih okolnosti,
Moguća bje samo kratka večernja šetnja kroz grad.
...
Grad mi nije bio nešto.
Obećao sam samome sebi da ću ići ponovo, dulje, u ljeto i s prijateljima,
Možda će me se tad više dojmiti,
I malo manje podsjećati na Graz.
...
U gradu ima puno Iraca
I onih koji to nisu -
bar ne vizualnogenetski.
...
U tri sam sata šetnje vidio više crvenokosih žena nego u cijelom dotadašnjem životu.
Po zakonu velikih brojeva,
barem je dvadesetak bilo prekrasno.
Crvenokose žene su krasne,
i bestjelesno intimne s Majkom Zemljom
One su iscjeliteljice,
vještice i poganice,
one su prvosvećenice,
one su druidkinje,
one su keltkinje,
Koža im je bijela i puna pjegica
Koje se množe na suncu.
Volim pirge
Pretežu, ipak, oskudno obučene pretile djevojke, pun not intended,
A ta je pretilost utoliko ružnija što je gnjecava, umjetna, fastfudovska, pivsko-mlječna, mekana
Ta pretilost ne izgleda seljački, grubo, plodno, snažno kao južnjačka
Već nekako američki sebično.
***
Irci su mahom simpatično ružni,
velikih glava, uglatih čeljusti, prozirnih trepavica,
I imaju naglasak koji ide naruku duhovitima...
***
***
***
U noći 8. ožujka,
grad Dublin ličio mi je na Graz.
Bio je previše sterilan
Imao je tramvaje, i rijeku s mostom po sredini,
i mnogo zgrada za brendirani šoping,
premalo starih a previše ružnih poslovnih ulica,
I dvorac koji je - za one koji su zakasnili na uredovno mu vrijeme - bezobrazno zaklonjen zgradama i zidinama.
Žao mi je zbog svega toga.
***
U noći 8. ožujka,
grad Dublin je bio hladan, mjestimično bockav zbog igličaste kiše,
i napuhan neugodnim vjetrom koji je rezao do kostiju
No, gojaznobijele djevojke grada Dublina bile su oskudno odjevene,
I nosile su kratke ljetne suknje i sandale na bose noge.
Gledao sam ih u nevjerici, jer
Većini žena koje znam najhladnija su stopala, i njih će zadnje prepustiti uvjetima.
Food for thoughts: Koliko mora biti hladno da gojazne Dablinčanke obuju buce?
Ušao sam u International Bar, jedan od poznatijih starih pubova.
Bio je pun, pa sam izašao.
Nisam trebao, jer su ionako svi pubovi bili puni.
Nešto docnije
U jednoj pokrajnjoj ulici
nabasah na jedan po guštu, atmosferičan
Uniđoh, malo se prodivih lijepoj unutrašnjosti i veseloj pivskoj gunguli,
a potom se upustih u raspravu s konobaricom
U kojoj se nije znalo tko je veći glupan.
"Hi. A pint of stout, please."
"What do you want?"
"Draught."
"Which one?"
"Stout. Draught."
"Yes, but what do you want?"
"One pint of stout. Draught."
"Yes, but which?"
"?"
"?"
...
Pet minuta kasnije, konobarica se sjetila objasniti da toče samo nekoliko prozaičnih, globalnoprisutnih i ne nužno irskih brendova.
Neobavješteni je majmun tad naposlijetku shvatio da te večeri neće probati nepoznati domaći specijalitet dozrio u podrumu,
već da se od irskog nudi jedino onaj isti Guiness koji gdjekad popije i u Zagrebu.
***
U Dublinu se puši na ulici.
Ulice su pune pušača, naročito ispred pubova.
Ljeti je to vjerojatno i ugodno.
U noći 8. ožujka i nije bilo.
Shvaćam nepušače,
Shvaćam pivoljupce,
Ne shvaćam, međutim, pivoljupce nepušače.
Ima nešto krivo u tome,
U uživanju u čistom okusu pive,
neokaljanom presudnim ćuhom paljevine,
Nešto istančano butkovićevski gurmansko, rekao bih...
Ah, well
Svakom njegovo...
Malo sam ipak bio tužan, jer - bolnički nezadimljen pub jednostavno nema taj neki, ženesekva...
***
Duga noć na dublinskom aerodromu
U iščekivanju ranojutarnjeg leta,
prošla je u sumaglici dvominutnih, ljepljivih drijemeža,
Surovo rezanih uspaničenom automatskom obavijesti da
UNATTENDED LUGGAGE WILL BE REMOVED BY THE SECURITY AND MAY BE DESTROYED!!!
ili tako nekako,
koja je trzavo budila, ne jednog, već mnogog iscrpljenog tranzitaša
sjedećki skvrčenog na klupama
koje je zla dizajnerska duša iscjepkala rukohvatima.
***
Ponekad bih do zore otišao sagoriti koju cigaretu na mjestu koje su,