Marketing
Thorens i 3000 vinila
Ima nekih situacija u kojima se čovjek gleda sa strane,kao u filmu,zar ne?
Kod mene su to uvijek neke klasične,životne situacije.No,zadnji put uspjela sam napustiti svoje tijelo – na groblju.Znam da ćete sada pomisliti kako iz hobija hodam po grobljima s crnim velom na glavi i zazivam vampire jer sam zapravo jedina preživjela članica Crne ruže,međutim,moram vas razočarati.
Znam da je to mnogim ljudima nevjerojatno,ali ne posjećujem groblje ni na Dan mrtvih.To mi jednostavno ništa ne znači.Svatko žaluje na svoj način,mislim dok gledam stare slike bake i djeda.
Nedavno sam saznala za djedovog sina iz prvog braka,mog poluujaka ako ga tako možemo nazvati...odselio se davno iz Hrvatske,nekamo gore u Holandiju i nitko već godinama nije čuo za njega,djed samo zna da ga je još dok je živio ovdje droga uništavala,pa misli da je možda negdje gore i umro ali dobro stavimo to na stranu...makar se tog čovjeka uopće ne sjećam nekako sam ga zavoljela kroz djedovu priču,najvjerojatnije zbog toga što je isto kao i ja strastveno volio glazbu i imao ogromu kolekciju gramofonskih ploča koje sam ja nasljedila tj. djed mi ih je uz suze poklonio za 18-ti rođendan jer je shvatio da se nikada neće vratiti.Za to nezna stvarno nitko čak ni moji starci neznaju za te ploče,čudno zar ne?
Djed svake večeri pogleda i poljubi njegovu sliku,ja pobrišem jedan puta tjedno prašinu s njegove slike,ne osjećajući ništa.Svatko žaluje na svoj način.Nema načina da mu objasnim da on nije uokvirena slika na polici,već gramofon Thorens u mojoj polici,ploče starih rock bendova poslagane na dnu mog ormara i 3000 vinila.Ali tuga je gotovo ista.
Zna li netko gdje se još prodaju igle za gramofon?
Post je objavljen 20.03.2007. u 18:40 sati.