Jačaju nas suprotnosti.
Bilo kakvo odstupanje od Drugog ( u čovjeku drugi egzistira kao vlastita projekcija što se zrcali nasuprot - kao slika u kristalnom zrcalu ).
Svijest o odstupanju ( u zrcalo ulazimo kao promatrač ).
Prihvaćanje.
Prihvaćanje bilo kakvog vlastitog odstupanja u odnosu spram Drugog kao polja djelovanja - zametak je prihvaćanja od druge strane ( koje se uvijek odvija unutar nas samih dok iz zjenica obuhvaćamo neku drugost, kao prozirnost, zrcalo ).
Prihvaćanje sebe unutar djelovanja suprotnosti - za mene postaje pitanje veće nego je to pitanje objektivne istinitosti što i pobuđuje nesklad - te tako Drugi postaje mjestom ne preispitivanja, nego uvećavanja vlastitih snaga, nadilaženja slabosti.
Istinitost je samo drugo ime za stvarnost. Stvarnost se stvara. Pred kušnjom, ako smo niski, gazit će nas bespoštednost koja je uvijek kaos.
Biti malen ispod zvijezda, nije pitanje zvijezda.
Ljudi se vole uspinjati, uspeti, dohvatati, kušati, uranjati, izranjati, preslikavati, izmamljivati, provjeravati u odnosu na neku trenutnost.
Ushit!
Stvarnost je ono nevidljivo što trepti poput svilene paukove mreže što titranjem odašilje nečujan zvuk. Timbal srca.
A srce?
Srce je ušica kroz koju je provučena paukova nit.
v.
Post je objavljen 20.03.2007. u 13:29 sati.