Jer to je pravi način vođenja ljubavi, da se počevši od množine ljepota radi onog lijepog samog uvijek dalje uspinje, uvijek stupnjevito od jednog prema drugom i od drugog prema svim lijepim tijelima, i od lijepih tijela prema lijepim djelima, i od lijepih djela prema lijepim naucima, sve dok se od lijepih nauka ne dođe do onog nauka koji nije ništa drugo do znanje o onom lijepom samom i dok se naposljetku ne spozna ono lijepo samo što jest.
(Platon, Symposion)
Četiri stupnja nalazimo dakle na putu erotičkog posvećivanja u filosofiju – na najnižem i za naš život najranijem stadiju to je ljubav prema lijepim tijelima, više od tijela vrijede lijepe duše i govori, još više čisti oblici znanosti, dok se na vrhu svega ljubavnog uspinjanja iznenada ne ugleda ona sama božanska praljepota – sunčano jasna, čista, nepomiješana, jedincata; i erotički posvećenik, zrijući samo nju i samo s njom suživljen, uz najvišu svrhu upućivanja doživi svoju besmrtnost.
(Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike)
...različitost spram Fedona sadržana (je) ponajprije u tome što ovdje u Simpoziju od samoga početka sve cilja na jedinstvenost i cjelinu svega, na zasnivanje svega što biva na jednome zajedničkom korijenu i izvoru, na erosu samom, čime onda biva znatno ublažen i donekle prevladan temeljni stav Fedona o načelnoj i nužnoj odijeljenost pravog i istinskog bića od svega postajućeg i propadajućeg, zajedno s tome pripadnim temeljnim ugođajem opuštenosti za tajnu smrti, koji ovdje prerasta u strast začinjanja i rađanja. Ono što je tamo bilo tek naslućeno i nagoviješteno pod imenima ''prisustvovanja'' i ''zajedništvovanja'', to se ovdje pokušava sadržajno promisliti i izložiti putem analize praizvorne moći ''ljubavi''. (...)
Od izuzetne je važnosti i Diotimin opis pravoga puta erotičkoga uspinjanja, od onog tjelesnog k duševnome, potom k cjelini navada i običaja, cjelini onog praktičkog, pa zatim cjelini onog što se može i mora znati, sve do ''jedinog nauka'' samog, koji više nije nikakav logos i nikakva znanost. Unutrašnje načelo tog uspinjanja sadžano je u žudnji i sjedinjenju s jednim, zatim napuštanju tog jednog i otvaranju žudnje za cjelinu drugog svega takvog, čime je smjesta na neki neobičan način napuštena i sama oblast o kojoj je riječ. (...)
Pri svemu je tome od izuzetnog značenja uvidjeti kako u tom stupnjevitom erotičkom usponu valja sagledati jedan, da tako kažemo, elementarno-eksistencijalni analogon onome istome što je ranije u Fedonu, te potom opet u Politeji, izloženo kao tek spoznajni postupak uzastopnog postavljanja ''hipoteza'', njihova ukidanja, te nadomještanja uvijek ''višima''. Tek iz sagledavanja obih tih momenata u njihovoj jedinstvenosti dobiva se neko bilže iskustvo toga što je Platon zvao filosofiranjem.
(Damir Barbarić, Grčka filosofija)
ulomak premješten na novo izdanje bloga: t[šG (žudnja)? (ulomak iz D. T. Suzuki, Mysticism: Christian and Buddhist)
Post je objavljen 20.03.2007. u 11:09 sati.