Povodom, glede i u svezi dodjele nagrade Goranov vijenac u Booksi će se okupiti pjesničko društvance - nagrađeni Mile Stojić i Marija Andrijašević, te gosti pjesnici iz Slovenije Blaž Lukan, Marcello Potocco, Aleš Mustar, Primož Čučnik i Stanka Hrastelj.
Stručno povjerenstvo za dodjelu nagrade Goranov vijenac, koje je radilo u sastavu Krešimir Bagić, Miroslav Mićanović, Nikica Petrak, Andriana Škunca i Tvrtko Vuković, jednoglasno je odlučilo da se Goranov vijenac za 2007. godinu za ukupan prinos hrvatskome pjesništvu dodijeli pjesniku Mili Stojiću, autoru jednoga od najprovokativnijih i najzanimljivijih opusa suvremenoga hrvatskog i bosanskohercegovačkog pjesništva.
Mile Stojić (1955) svoj je pjesnički svijet izgradio na razmeđi pojedinačne biografije i historijske priče. Tematizirajući vlastito iskustvo i sudbinu, njegov lirski protagonist skicira iskustvo i sudbinu kolektiva kojemu pripada i kojemu se obraća. Riječ je o pjesniku koji se iznova hvata u koštac s vječnim temama poput života, ljubavi, mira, radosti, sna… Te teme obično bivaju obrađene tako da ih se sučeli s njihovim suprotnostima – smrću, mržnjom, ratom, tugom, stvarnošću… Kreirajući tako nizove opreka, Stojić podcrtava jaz između željenoga i realnoga stanja svijeta i oblikuje ključne figure svoga pjesništva, a te su paradoks i oksimoron… Ukratko, lirska dionica Mile Stojića nezaobilazan je dio svake (iole cjelovitije) slike suvremenoga hrvatskog odnosno bosanskohercegovačkog pjesništva. Njegov je opus mjesto humanizacije, provokacije i prijepora spomenutih dvaju literarnih konteksta, ali i točka iz koje iznova može početi komunikacija među njima. Stoga je dodjeljivanje Goranova vijenca Mili Stojiću, uz ostalo, prigodan čin potvrde konkretnoga opusa, ali – posredno - i podsjećanje da je poetska komunikacija globalna a ne lokalna urotnička gesta,“ kaže Krešimir Bagić.
Prosudbena komisija u sastavu Miroslav Kirin, Ivica Prtenjača i Darija Žilić, pročitavši i proučivši ukupno 53 pristigla rukopisa donijela je odluku da se nagrada Goran za mlade pjesnike dodijeli pjesnikinji Mariji Andrijašević iz Splita.
„Pjesništvo Marije Andrijašević izdvaja se po radikalnoj ispovjednosti… Riječ je o neposrednoj, ali i promišljenoj poetizaciji ženskog subjektiviteta. Njezina junakinja situirana je u destruktivni obiteljski kontekst, ironično piše o instituciji obitelji, o obiteljskim i društvenim ritualima, ali i o jeziku konvencija… U takvom siromašnom i bolesnom okruženju, traži vlastiti glas, no zanimljivo je kako je pritom ne odlikuje društvena angažiranost, već prije svega usmjernost na stvaranje osobne perspektive… Marijina junakinja pomalo uzmiče od odluka, niže katalog nesreća, u želji da se oslobodi bolne prošlosti i živi “sada”, od trenutka do trenutka…Posebnost njenog rukopisa ogleda se upravo u tom radikalnom “izlaganju sebe”, u ispovjednosti koja nije terapeutska, u neoromatičarskom bilježenju emocija za koje na jednom mjestu kaže da su dislocirane. A upravo lociranje tih emocija, ali i popisivanje stanja “materije iznutra” je središnje mjesto njene uzbudljive poezije, koja upravo posve osobenim poetiziranjem emocija predstavlja rijetkost u našoj suvremenoj poeziji,“ objašnjava Darija Žilić.