Every morning I awake to see a new born day...all by myself. Da li znate kako je svako jutro sjediti sama i slusati vesele razgovore ljudi u susjednoj sobi? Jedino mi glazba pruza utjehu. Jucer u Toweru su 2 stranca, mislim Norvezana pustali zestoki black. To je odlicno pasalo mojem raspolozenju. I ja sam pustala na jukeboks (dok nije zastekao-aparati me ne vole, vec sam uspijela zablokirati 2 kompa!) i gledali smo se kao da se zelimo druziti (ili sam to samo ja htjela). Opila sam se solo i uzivala u atmosferi, a onda su otisli bas pred moj Therion. Moj cimer je pak otkrio Hammerfall i Sonatu pa non stop pusta iste pjesme. Jos sam mu dodala Replicu i Latter to Dana i srce me boli slusajuci hitove iz Skopja ljeta Gospodnjeg 2004. Najvecu srecu mi ipak pruza stara soc zgrada slavistike sa svojom kantinicom kao iz 60-tih. Atmosfera je tako familijarna. Pa cak su studenti, tete iz kantine i profesori tamo puno simpaticniji. Pogotovo mladi lektor iz makedonskog (na kog se pale sve studentice hi hi) po imenu Stojance. Strasno je simpa. Ludo sam se zabavljala ne predavanju iz Mitologije Slavena dok je svako malo pitao kako se kaze na poljskom nesto, pa rekao na makedonskom, a ja bih cvala jer razumijem. Dok je govorio o Triglavu odrecitirao je Od Vardara pa do Triglava, pa smo se nas dvoje gledali i smijali. A ostali blijedo gledali. Kako su super te sifre prepoznavanja-da mi smo iste vrste-govore osmijesi. Shvatih - Balkan je moj dom - ''i nemaj drugih domova uz mene:)''. Ne mentalitet Slovenije i Hrvatske, vec Bosne, Srbije i najvise dakako Makedonije. Mislim da tu srcanost ne moze nadmasiti niti jedna druga zemlja. Ma mogu neko vrijeme zivjeti bilogdje, ali uvijek ce me vuci Balkan-sa svom svojom prostodusnoscu kod ljudi, pa cak i svojim primitivizmom (cija je koncentracija tu najveca) koji te tako izluduje da zelis baciti atomsku na cijeli poluotok! Postoji li mjesto gdje je toliko uzavrelih emocija da se isti ljudi jedan dan mrze i kolju, a drugi bratski ljube i piju rakiju? Gdje jedan dan zelis susjedu Balkancu smrskati lubanju sekirom, a drugi dan bi polozio zivot za njega? Nema zlatne sredine kao sto ju ni ja nemam, po tom sam cista Balkanka. Zivot na Balkanu je najveci dokaz uzrecice koliko je mala granica izmedu ljubavi i mrznje. A njihova uzasna lijenost da promijene svoju egzistenciju? To je da popizdis! Ali kad bukne plamen medu masom to je poput tsunamija, ni dragi Bog ga ne moze zaustaviti. Naravno, steta sto taj plamen zna buknuti prije iz krivih pobuda i biti usmjeren ka krivim idejama. Ali kao sto rekoh-glupi, ali ipak zivi. Da li nam itko moze zanijekati da nismo zivi? Imamo malo stvari, ali si nademo zabavu. Ne mirimo se, nismo mrtva puhala. Ako ista drugo, pravi Balkanac ce vjecito prigovarati, kukat ce do groba ako treba. Pokazatelj nepomirljivosti. S obzirom da smo kao muhe bez glave uvijek trazimo razumnog vodu koji bi pokrenuo mase. Druga je stvar sto je njega, hm, tesko pronaci. Dobro, skrenuh s teme. Zapravo je moja tema prijateljstvo. Shvath da ne mogu zivjeti bez frendova. Veze su prejake, kao blood brothers. Da vi nestanete, ja bih okopnila od tuge i umrla kao tigrica u kavezu koja je ostala bez dugogodisnjeg partnera. Otkad sam u Krakovu stalno mi se cini da propustam vase zivote (makar se nista bitno ne dogada u tako malo vremena). Ne mogu misliti na sebe, na nauku, na svoju buducnost. To kao da ne postoji. Mene prijatelji toliko definiraju da uopce ne postojim bez njih. Znam da cudno zvuci, ali je istina. I dok cete svi vise manje uspijeti izgraditi zivot, naci posao i imati obitelj, ja cu ostati u petlji vremena. I kucat cu na vase domove, remeteci vam dusevni mir i moleci da mi poklonite bar stotinu negdasnjeg vremena-za dobra stara vremena. I reinkarnirat cu se i opet vas gnjaviti sve po naosob i nikad se necete rijesiti moje malenkosti:p. Samu sebe upropastavam ne misleci na svoju buducnost vec samo vama zelim ukrasti sto vise vremena u ovim godinama sto ce brzo zamesti vjetar i vi cete se naci na novim stazama zivota. A ja se necu imati kamo sakriti, u nikakav posao jer cu biti propali slucaj, samo sto ne znam drukcije zivjeti vec za vas i zbog vas. Ne mogu niti zelim to cak promijeniti. A dodoh ovdje najvise iz tog razloga i onda shvatih da sam obicna mazga! Stvarno je odlicno obogatiti zivotno iskustvo i naci se u novoj okolini, vidjeti kako negdje daleko funkcionira zivot, studiranje, zabava, ljudi.. I gledam to i sad mi je vec dosadno. Mogu uzivati u ljepoti grada koliko mi srce zeli, slusati zanimljiva ili ne predavanja, ucestvovati na domskim tulumima i isprobavati nove stvari, ali to ne dopire toliko do mene jer nemam jednostavno to s kim podijeliti. Svaki jebeni dan pozelim nazvati nekog od svojih frendova i reci: ej, znas kaj se danas desilo? Samo da on to prozivi sa mnom upravo u trenutku dogadanja. Jesam li ja socijalni ovisnik ili vas samo previse volim? Mislim da nisam prvo, jer bih se onda snasla i druzila s bilo kime, samo da se druzim. Ja sam ovisna o vama. Zato droge ne djeluju na mene, imam zivotnu ovisnost. Znam da nisam savrseni frend. Brstim vam frizidere, obicno zajebem neki komad odjece ili obuce, ne kupujem puno darova (ali vise zato sto sam glupa u njihovom biranju), ali poklanjam vam svo vrijeme ovoga svijeta. Ma i tu zakazem, ali ne mogu biti na 100 mjesta istvremeno. Imam i jos mana, ali nitko nije savrsen. Sebicna sam i puno puta to ne prepoznajem, ali ima stvari koje ja smatram sebicnim kod drgih. Ljudi se razlikuju. Koliko god ce biti razocaranja, nitko mi ne moze unistiti vjeru u prijateljstvo. I makar je svaki gubitak frenda moj mali osobni Armaggedon. To je najplemenitiji osjecaj na svijetu i onaj tko je rekao da prava ljubav ne postoji, gadno se zajebao. Prijateljstvo jest prava ljubav. I ne znam kako da pobegnem od sna i ne znam dal vas itko voli kao ja...al ne bi ova noc tako bolela...
Post je objavljen 19.03.2007. u 16:45 sati.