Marketing
Čudan osjećaj...hm...zašto...
Kako ne volim kada mi se u životu pojave oni takozvani loši dani. Ustvari, kada realno gledam, daleko su ti dani od loših dana, više bi ih nazvala čudnima ali mislim da se u meni spojio tisuću i jedan osjećaj i da me netko pita kako se osjećam lagala bi kada bi bilo što odgovorila jer trenutno nemam pojma kako se osjećam.
Možda je jedan od zaključaka taj što sam žena.
A htjele mi to ili ne previše dramatiziramo, analiziramo i pravimo probleme od nečega što uopće ne mora biti problem. Još je gore ako sve gledate sa previše osjećaja poput mene onda je stvarno to malo zeznuto. Najgore je još kada uz sve to osobe oko vas su u nekom bedu a vi ste toliko glupi da ih pokušavate oraspoložiti a svoje osjećaje držite u sebi jer i kada im se povjerite vaši problemi nakon što ih ispričate završe u zaboravu. Da, to se često događa a čemu onda uopće da i prigovaraš kada se do te situacije sam dovedeš. Skužila sam da što si gori prema ljudima da te oni više cijene i vole. Baš ne kužim tu teoriju, ali istinita je. Iako ja to ne mogu. Jednostavno ne znam kako bi bila grozna prema nekome i mrzim što neke osobe koje ja i previše volim to ponekad iskorištavaju. Ali, čemu da i prigovaram kada nisam glupa, sve vidim, sve znam… A opet, s druge strane, i nije sve baš crno jer postoje neke meni vrlo drage osobe od kojih neke ni ne vidim tako često i zbog njih nikada ne žalim što sam takva kakva jesam jer me vole baš takvu. Volim što uz njih mogu biti totalno ne opterećena glupostima, što uz pomoć njih moji problemi budu manji i što primijete kada se iza moga pretežito nasmijanog lica krije žalostan pogled. Nevjerojatno, ali osjeti se kada te netko voli i kraj takvih osoba nije ti potrebno da ti u nekim lošim trenucima kažu i jednu riječ jer si bolje već kada su oni pored tebe.Shvatila sam zašto neki ljudi naglo postanu totalno drugačiji. Jednostavno ne naprave to svjesno, mislim da ih promjeni okolina, život kakav mu pokazuju ljudi u koje vjeruje…
Iako, unatoć svemu, mislim da nikada ne trebaš prestati vjerovati ljudima. Znam da to sada zvuči glupo jer većina će reći kako nikome ne trebaš vjerovati, čak i ja to znam reći mnogo puta ali u biti mislim sasvim drugačije. Možda se i tako tješim jer previše vjerujem ljudima. Možda mi je to ponekad i izgovor kada si dopustim da me povrijede neke osobe. Jer ja ću i nakon nekog razočaranja opet vjerovati nekome novom u nadi da je baš ta osoba ona koja me neće povrijediti. Mislim da je jedan od problema i taj što se jako brzo vežem za ljude. Neke osobe tako lako zavolim, tako brzo mi postanu drage i kada to ne želim ipak mi se to dogodi. A onda slijedi razočaranje, već napamet znam cijeli slijed. Naravno, imam ja svoju najbolju prijateljicu koju unatoč našim raznim, pretežito glupim prepirkama ne bi mijenjala za ništa na svijetu, imam i neke osobe bez kojih ne bi mogla zamisliti život, zbog kojih se uvijek smijem, koji me čine sretnom i za koje znam da me vole, imam i sestru koju volim najviše na svijetu… U biti, zbog takvih osoba želim nastaviti vjerovati, jer ako prestanem vjerovati znam da ću prestati vjerovati i njima, a to ne želim.
Živcira me kada neki ljudi neke stavljaju ispred drugih. Tobože ih ne vole a kada su oni u pitanju svi ostali su totalno nevažni. Živcira me kada neke prijatelje zapostave i smatraju ih manje važnima zbog tako glupih stvari. Živcira me kada neki ljudi tisuću puta promijene mišljenje i kada nikada ne možeš znati što oni u stvari misle. A mrzim kada ti nešto kažu a na kraju to ne ispune. A zašto preko svega toga prijeđemo?! Mislim da je to zbog toga što ih volimo i što god da učine, voliš ih i dalje.
Ponekad pomislim kako je bolje pisati blog kada si anoniman. Iako ja recimo volim čitati blogove ljudi koji se predstave. Treba imati hrabrosti pisati dok to čitaju osobe koje te znaju. Ponekad se pronađu u tekstu i ako recimo i nije pisano o njima budu povrijeđeni ili shvate to totalno drugačije. Jednostavno rješenje je da svi pišu blog pa onda sigurno bi shvatili da i nije sve baš tako kako si umisle. Ja obožavam pisati. Cijeli život pišem nešto i tako se najbolje izražavam. Kada sa nekime moram pričati o nečemu važnom puno lakše bi to sve rekla kada bi napisala. Ali svi se razlikujemo, drugačije razmišljamo, ponašamo… Zato osobe koje te prihvate baš onakvog kakav jesi trebamo cijeniti a ne one kojima vječno smeta nešto naše. Zbog takvih osoba vrijedi sve i makar to bila i samo jedna osoba trebamo biti sretni da je imamo!
Iako, na kraju svega, istina je da postoje osobe kojima nismo nimalo važni dok oni nama jesu. Nema razloga da ih ne volimo a oni nam ne daju razloga ni da ih volimo. Sjete nas se ponekad, smatraju nas kao obavezu, samo smo im nešto prolazno u životu ali i dalje su za tebe netko i nešto. Zašto, ne znaš ni sam! Uostalom, osjećaji su nešto sa čime ne možemo upravljati. Možemo ih kriti od drugih, možemo ih pokušati zaboraviti, možemo ih na tren zaboraviti ali uvijek su tu. Uvijek te podsjete na nekoga i nešto. Zbog njih se ponekad osjećaš ovako kao i ja sada - čudno! Ali sve je to prolazno. Još puno lijepih stvari čeka na mene… Samo trenutak, mislim da su tu, samo trebam otvoriti oči i sjetiti ih se…
Post je objavljen 19.03.2007. u 15:25 sati.