Njezine divne oci, sad umrljane i uplakane
Promatraju me.
I placu.
Placu za svojim dijelom. Svojim duhom.
Svojim najbližim.
Placu Njene oci.
Gorko i glasno.
Smrt ga je odnijela.
Sad pociva negdje tamo...
Negdje gdje sloga vlada i mir stanuje.
Tamo i On živi. Od danas.
Njene plave modre oci, u suzama se kupaju.
Slanu vodu gutaju.
Žalost skrivaju. Kao blago sa otoka.
Kao da vlastitu dušu skrivaju.
Dio Njene srece odlazi sa tijelom.
Dio Njenog djetinjstva.
Osmjeha.
Prozirnih pogleda u daljinu gleda.
I place.
Place za nečim što sada tako je daleko.
Tako tiho. Tako usamljeno.
Suze lijevaju. Teku u potok tame.
Nestaju u mnoštvu.
U tami i nesreci.
Usred bijelog dana, jedna duša je otišla.
I Ona place za njom.
Žudi za slobodom.
I ne može cekati. Ne može razmišljati.
Te sjeda, i zaklopi oci.
U mislima samo joj nered.
Samo praznina nereda.
Jedna suza je pala
I pobjegla.
Može li i Ona pobjeci?
Ostaviti sve?
I zauvijek otici za svojim blagom?
Ne, jer ja Joj to ne cu dopustiti.
Za moju najbolju prijateljicu…
S ljubavlju
Na rivi dvije lampe, ko oka dva
Sjaje i gledaju na pučinu.
Obasjavaju more i žal.
U noći tamu gutaju,
Ulice osvjetljavaju.
Zle misli tjeraju.
Te lampe. Visoke,
Pohlepne.
U noći razgovaraju.
Danu se skitaju
Tihim mislima.
Glasne valove smiruju.
Noćne ptice udomljuju.
Strance ne primaju.
Te divne lampe dvje.
Očima se sporazumijevaju.
Svijetle igre smišljaju.
Gladnu tamu tjeraju.
I ponovo:
Pričaju i pričaju,
Kao da briga nemaju.
U tami svjetlucaju,
Te divne, visoke lampe.
Metalnog vrata i metalnog
Srca.
Post je objavljen 19.03.2007. u 11:47 sati.