Koja bijeda sam postao. Ili sam jednostavno ipak idealista. Čovjek bi rekao da kvantiteta donosi i kvalitetu. Ali zašto se onda razmišljajući o lijepim stvarima ne sjetim one najskuplje koju sam dobio, već one koja je među jeftinijima? Zašto se razmišljajući o bivšim vezama ne sjetim onih najdužih, već one koja je bila među kraćima, ali izrazito slatka i ispunjavajuća. Razmišljao sam o tome kako ništa nije idealno, ali ono što stvara privid ideala kod neke stvari je broj detalja. Kada neke stvari ili odnosi imaju puno detalja - mnogo ću lakše pronaći manu. Kada sam sa nekime jako dugo - puno će jasnije uvidjeti te nedostatke i početi će mi smetati. I na što mi se život svodi. Na strah od bliskosti i detaljiziranja; produbljivanja odnosa i poznanstva. Slatke su to muke iako znam da tako samo gubim. Ali ne stvaram ružne uspomene i ne osjećam gorak okus u ustima. Nije li to ono što čovjek ne bi trebao osjećati u svakom segmentu života? E pa ovo su vjerojatno prvi dani mog života bez takvih okusa i uspomena. Laku noć živote, dobro jutro živote!
Post je objavljen 19.03.2007. u 01:08 sati.