Noć je bila previše vlažna za njegov ukus. Već dosta dugo nije ovako pljuštalo. Našao se u ozračju nekog crno-bijelog špijunskog filma; noć, kiša, dugi kaput s izdignutim reverom...da, Dick Tracy bi mogao pozavidjeti. Inače prazna ulica u ovako kišnu noć djelovala je sablasno, dok je jedina ulična lampa pojačavala taj dojam igrajući se svjetlom i sjenom.
I noćas je tu čekao. Po tko zna koji put stajao je na ulazu u jedan mračni haustor, skriven u sjeni lampe i čekao. Pogledao je na sat. Trebala bi proći svakog trenutka.
Kiša je prerasla u lagano rominjanje, što je doneslo ugodno osvježenje u zraku. Duboko je udahnuo svježi zrak, kad se začuje lagano lupkanje. Ponovo pogled na sat, bilo je vrijeme. Tupkanje se je lagano pojačavalo. Dolazila je.
Tupkanje njenih cipela u vlažnu ulicu postalo je vrlo glasno, dodatno pojačano čistim zrakom. Ugledao ju je. Skupljena ispod kišobrana, skrivena u kaputu i dugačkom šalu. Neprepoznatljiva na prvi pogled. Bila je sve bliže.
Lagano se je povukao dublje u sjenu haustora. Nije mu bilo teško čekati, on dolazi sa posla popodne, ona radi do kasno u noć. Vidjelo se da je umorna, bila je pogrbljena na onaj svoj, umorni način. Danas nešto više nego inače. Ipak ju je dobro poznavao.
Upravo prolazi uz haustor, zamišljena, ni ne sluteći da ju promatra par očiju; par očiju koje je dobro upoznala, par očiju čiju je dubinu dodirnula, par očiju čiju je tajnu otkrila. Opet je na tren ugledao to poznato lice. Iako samo na tren, bilo je dovoljno da mu u tom trenu kroz glavu prođu sve silne godine provedene skupa.
Tupkanje cipela polako se počelo utišavati, udaljavala se užurbanim koracima. Polako se je izvukao iz tame haustora i krenuo ulicom u suprotnom pravcu. Koračao je polako, tiho, uopće ne osjećajući kišu koja je pojačavala i šibala ga po licu. Razmišljao je o njoj i o sebi, ovako odvojene. Zamislio se je nad svojim postupcima, ovakvim uhođenjem iz večera u večer... Koliko je normalan, zašto ju ne može pustiti? Još da ju vidi jednom sutra, i to će biti zadnji put. Ali negdje duboko znao je da to neće prestati, uvijek ima neko novo sutra, a ovo je bila njegova droga, užitak i bol u istom momentu njenog prolaza uz haustor.
A bol je bila neizlječiva.
... (prije cca pet godina)
Nježno ju je zagrlio dok je spavala ispružena u njegovom krevetu mirišući poput prvog proljetnog cvijeća. Smireno dišući, instiktivno je naslonila glavu na njegovo rame. Taj mali pokret njemu je mnogo značio, pokrenulo je nešto neobično u njemu. Tiho je zajecao, suze su same krenule... Tada je znao: ostati će skupa, zauvijek.
Post je objavljen 18.03.2007. u 22:55 sati.