Dok plamen svijeće pleše protiv sjene, prelijevam se uz Pun tanjur tajni*. Gotova je još
jedna bitka s vjetrenjačom. Vadim maramicu i stružem sol sa lica i stola.
Udahnem. Izdahnem. Uzdahnem.
Sunce je tek izašlo. Spavam u šalici kave. S jednim okom otvorenim; da mogu gledati u
nebo. Želim da me zagrli. Želim da mi zrake zaprljaju pogled ljubičastim mrljama, da me
vjetar gura naprijed. Da ga osjećam, iako nisam sigurna da li postoji. Jer, možda je sve u
mojoj glavi.
Kao nekad.
Okrenem se i nasmijem nesreći jer je nema. Poput Isusa, nepozvana, upravlja i radi svoje
bez pitanja. Živući kratko i čudesno.. No, nadmudrila sam ju kad sam shvatila da joj samo
trebam odrezati početak da dobijem sve što mi je potrebno za život na ovom planetu.