Zanimljivo je kad moraš djelovati iz pozicije slabosti. Nekad, uvijek bih polazio s pozicije snage. Pa polako smanjuješ, prilagođavaš brzinu drugima. Kao kad voziš, sigurnost ti daje znanje kako još rezervne snage drijema u motoru. Započinjati svako božje svakodnevno djelovanje s pozicije slabosti neugodno je do zla boga, ali je zanimljivo i daje novu perspektivu. Vidiš sebe u novom svjetlu, ali vidiš i svijet.
Na primjer, odjednom su svi pažljiviji u ophođenju s tobom. Vrlo brzo uvidiš da je to ono što bismo svi trebali biti prema svima, uvijek. Uvidiš kakav si sve bio i prema kome i zašto. Sve me stid, zaista. Više se ne mogu sjetiti pravog razloga za svu onu "nepotrebnu upotrebu sile" tako često u životu. Znam, sigurno je uvijek bio neki dobar razlog, ali sad mi ne izgleda drugačije nego kao čista obijest. Izgovora se više ne sjećam, samo tog osjećaja obijesti. Biti jak izaziva obijest. A pri tom bi netko tko me pozna vjerojatno rekao kako sam se manje više uvijek ponašao kao pristojan, čak pitom čovjek. Ako se ja osjećam obijesnim, kako tek mora biti u doista bezobzirnih ljudi?
Svijet potiče bezobzirnost. Kapitalizam i sva ta sranja koja me uopće ne zanimaju. Svi lažemo oko jedne lažne konstrukcije i svi znamo da lažemo i uporno i dalje lažemo, a laganje je strahovito zamorno. Zamorno je pojedincu s njegovim sitnim, intimnim, ako hoćete, banalnim lažima, a kako tek neće biti kad tom već opterećenom i od sebe sama zamorenom pojedincu natovarite i beskonačno breme civilizacijskih laži, gorku popudbinu povijesti čovječanstva, da je nosi i da se s njom nosi od koljevke pa do groba, ili kako se to danas popularno kaže "kroz cjeloživotno obrazovanje".
Svijet potiče bezobzirnost, biti jak je prava stvar, a već unaprijed je svatko slab jer se pod bremenom i rodio, dakle treba lagati, lagati o snazi. Pa se još više umoriti pod bremenom sve veće laži.
Krenuti s dna, iz slabosti, moglo bi biti osnažujuće iskustvo. Nema laži i snaga se vraća, a snaga je očišćena i pročišćena od popudbine, od obijesti i oholosti, i ima novu kakvoću.
Nekad sam bio jak, a nisam znao da sam zapravo slab. Sad kad sam slab, kao da sam dobio novu, pravu snagu. Što sve čovjek nauči dok je živ!?! Ma sve to već negdje piše, znam, sve je to već netko rekao, ali nemaš uvijek iste oči kojima čitaš ni uši kojima slušaš.
Gluho je doba. Nedjelja. Svakom želim mir u srcu, svakom jakom peace in heart, a svakom slabom peace in mind.
Post je objavljen 18.03.2007. u 02:30 sati.