Marketing
mental ide krivim smjerom
Jednom davno, udanima kada nisam razmišljao o razlozima za sve ono o čemu zapravo razmišljam sada u kompletno nerazumnim rečenicama koje su bile duže od ove, i pisao sam sa inspiracijom koja je graničila samo sa mojom ljenošću pa i onda samo sa instinktom višeg nagona. Viši nagon bijaše sve što i danas jesu. I tada nisam imao na stadiju kvalifikacija nikakve stopirajuće, deprimirajuće digresije i nikakva kriva usmjerenja u smjerovima sa kojih nisam skretao sa. U svakom slućaju dolazi do pitanja, što se promjenilo? Je li se djevojka spomeuta u bivšem postu javila? Ne. I nikad se neće. Veseli me pomisao da ću je vidjeti jedan dan i da je neću prepoznati, ili bolje, prepoznati ću je i pitati je «hej, zašto se nisi javila?». Nije zapravo ni to bitno, više je stvar ega i potrebe. Jednom je to bilo straha i potrebe. Danas nije. Vraćam se na staro. Staro je bolje funkcioniralo u nekim pogledima.
Nije fer od mene da pišem o ovome ali anonimnost je jedna od boljih stvari na internetu, ili u stvarnom životu ili zapravo, bilokad. Ja ne znam tko si ti ne znaš tko sam. Ona je bila dugo zaljubljena u mene. Čujete takvu rečenicu i pitate se pobogu, ono, kako? Kada se to dogodilo? Zašto pobogu? Ne želim reći da se krive osobe u mene zaljubljivaju ali u pravilu se to tako dogodi. To nisu krive osobe. To su osobe. JA sam kriva osoba. Heh, to bi mi trebalo pisati u rezimeju. To bi trebao reći svakome koga upoznam. To bi me prekrilo, TO bi bila anonimnost. Da se zaljubila u bilokoga drugog, to bi funkcioniralo. Srce ne uči.
Ja i dalje padam na djevojke. I evo pravila: Ja padam na djevojke u busevima, tramvajima, na one koje hodaju sa druge strane ulice, one koje sjede na drugom kraju birca kada pijem kavu, na one koje vidim kako ulaze u vlakove i aute, autobuse, avione, na one koje vidim kako se penju na drveća dok sam ja sa druge strane ograde, na one koje su u društvu, na one koje čitaju knjige kada ja slušam muziku, na one koje imaju slušalice u ušima kada je meni rikla baterija. Na one koje ne znam. Na one koje su starije, neprimjetne, samouvjerene. Na one koje trće i brišu znoj znojnikom. Na one koje plešu u tvornici na pjesme koje ja ne znam. Na one, u jednoj rečenici, koje ne padaju na mene.
Zašto takve djevojke ne padaju na mene? Jer sam ja kriva osoba. To se vidi na kilometar. Zašto sam kriva osoba? Jer se tako furam. Je li bi takva jedna djevojka kojoj bi ja prišao u busu, tramvaju, dok trće, dok čitaju, dok plešu, i rekao im bok i nabacio onaj smješak koji mi dobro stoji, je li bi mi ta djevojka odgovorila? Evo neutralne istine. Ne znam. Nikada nisam probao.
Skupit jaja i napraviti to. Pobogu. Evo za gore navedene djevojke: jedna za vas!
*improvizirani mental diže čašu u zrak i uzme gutljaj*
Post je objavljen 18.03.2007. u 00:18 sati.