Gotovo sam dva tjedna odolijevao porivu da napišem nešto o Ivanu Supeku, posljednjem eruditi i renesansno obrazovanom čovjeku, sasvim netipičnom za ove naše prostore, koji je živio nevjerojatno angažirano, dosljedno i hrabro, a tako i otišao. Naprosto, nisam mislio da baš svatko ima pravo da se nakači na veličinu, da dade svoj komentar i ocjenu i pomalo nekrofilno podigne i svoju vrijednost na toj paloj veličini. Otuda nelagoda da pišem o Supeku. Tim više jer nisam bio niti njegov prijatelj niti suradnik, niti sam kompetentan i podoban tumačiti, ocijenjivati ili komentirati niti njegov znansteveni, niti književni niti filozofski opus.
No, ipak postoji jedna mala sličica koju želim podijeliti s vama blogerima. U vrijeme najgorih i najžešćih napada na Sisak, tijekom Domovinskog rata, kada je grad bio neprestano granatiran, a opća opasnost trajno oglašena, građani u skloništima, a veliki dio već napustio grad, prijetila je i opasnost za moral ljudi, jer toga listopada se još nije niti naslućivalo političko rješenje, primirje, pa čak niti međunarodno priznanje. Ljudi su bili na linijama, slabo naoružani i već prilično umorni. Palo mi je napamet da bi bilo dobro organizirati neke aktivnosti za naše borce i izvan redovnih borbenih akcija. Tako sam kao pomoćnik zapovjednika obrane grada Siska, stupio u kontakt sa Kazalištem Kerempuh (iliti Jazavac), koji su zaista i došli i pred prepunom dvoranom Rafinerijskog društvenog doma, izveli predstavu “Pišem ti pismo”, na samo par kilometara od linije bojišnice. (Hvala Dušku Ljuštini i glumcima na tome !). Kako se to pokazalo punim pogotkom, uskoro sam pozvao i Ivana Supeka, da dođe u Sisak i održi predavanje o hrvatskoj stoljetnoj borbi za slobodu za naše borce. Uspostavili smo telefonski kontakt i on je pristao da u određeni dan dođemo po njega u Zagreb. I doista, u zakazano vrijeme, moj suborac Marijan i ja smo bili u Rubetićevoj. Adresa mi je bila poznata jer je u istoj kući kod kćerke pokojnog Rudija Supeka stanovala, tada moja buduća žena, dok sam ja studirao sociologiju i povremeno se susretao i s pokojnim, također intelektualnim gorostasom, Rudijem. Iako njih dvojica nisu bila u najboljim odnosima, a prof.Ivan Supek je bio i u političkoj nemilosti (uostalom kao i Rudi koji je ipak smio predavati), ja sam s s njim redovito pozdravljao pri našim susretima. I to je bilo sve. Započeo sam naš susret prisjećanjem na ta davna vremena. Ne bih li olabavio atmosferu koja je bila pomalo napeta. Naime, nakon par godina prof. Supek je priznao da se pomalo pribojavao nas, neznajući zapravo da li smo autentični hrvatski borci ili pripadnici KOS-a, jer nas nije imao prilike provjeriti. Osjećao sam tu nelagodu kod njega i njegove kćerke. Ali stavr je ubrzo bila riješena i krenuli smo prema Sisku. Osjećao sam se kao onaj partizan što je vodio Nazora u šumu. Bilo me je strah da mu se štogod ne dogodi, jer je stvarno bilo opasno hodati po Sisku i po prvoj crti. No Supek je pokazao da se baš ni malo ne boji i začas smo se našli u Komarevu i otišli do našeg posljednjeg bunkera u Blinjskom kutu. Predano i strpljivo je posjećivao naše borce smještene u okolnim napuštenim kućama i živo se interesirao i za stanje na našem ratištu, ali i za uvjete života. Onako visok, markantan i osebujan, izgledao mi je kao hrvatska savijest u pohodu svoje djece. Ako zvuči patetično, neka. Ja uistinu nisam poznavao nikoga tko bi bolje utjelovio u tom trenutku hrvatsku intelektualnu i kulturnu zajednicu. Njegovo vodstvo nije počivalo niti na vojnoj niti na političkoj moći i veličini. On je naprosto bio simbol Europi otvorene Hrvatske, on je s njom komunicirao dnevno i bio je njen sastavni dio. Njegovi su učitelji i znanci bili naši ponajbolji i najvrsniji suvremenici. On je time bio simbol jedne Hrvatske koju smo sanjali tada: otvorene, obrazovane, kulturne, uljuđene, demokratske. Sve su to osjećali naši suborci, pa i oni koji o Supeku nisu znali mnogo. Večernje predavanje je bila zanimljiva šetnja kroz Hrvatsku (zamislite) ne političku, već kulturnu povijest. Naime, središnji dio predavanja se odnosio na hrvatske latiniste i njihov trag u europskoj kulturi. Doista dan za sjećanje!
Post je objavljen 17.03.2007. u 15:49 sati.