Pregled posta

Stiff little town/dirty old fingers

Nekad se Svemir uroti da baš sve ispadne kako treba. Karte su preko neta bile davno rasprodane, a kad su dva zbunjena Hrvata na sam dan koncerta stigli u Dublin, ipak odlučili da prije nego ostave svoje torbe u hostelu procunjaju do Temple bara, i pronađu klub u kojem će se odvijati svirka, zapravo ni onda nije bilo mnogo nade da karata ima. I uistinu u cd shopu preko puta, prodavač nas je dočekao s odriješitim "sold" , ali kao što rekoh, nešto odozgo nije dalo da tu priča bude završena. Jerbo se cura koji isto tamo radi okrenula i rekla da ipak ima, jer je neko malo prije vratio par komada(od tog trenutka volim Irkinje, iako su zapravo ružnjikave).


Nisam puno slušao Stiff Little Fingerse, ono što jesam bilo mi je jako dobro uvijek, ali iako prvoborci punka, Belfastski Clash u mom punk svemiru nisu zauzimali mjesto kao neki drugi bendovi iz tog razdoblja. Ali biti u Rimu i ne vidjeti Papu(iako, ako ikad odem u Rim nemam ama baš nikakvu namjeru ići gledati papu, pogotovo ne ovoga) znate već...
U krajnjoj liniji slavili su 30-godišnjicu postojanja-Irski punkeri u Irskoj, a novi album im odlično zvuči, bilo bi zbilja šašavo to propustiti usprkos karti od 25 €.

Uglavnom nakon razgledavanja grada, nekoliko uvodnih Guinnessa, došli mi na lokaciju, kupili majice i oburužali se pivom.
Starih pankera ko u priči, mladih pankera ko u bajci, dobrohotnih kreatura(uključujući DMJ-a i mene) i pijanih Iraca ko u epskoj pjesmi.
Klub vrhunski, na dva kata, akustika sjajna. Predgrupa Blood & Whiskey, momak s irokezom piči po bendžu, a tu je i harmonikica. Čisti punk, čisti folk, na tragu Poguesa, gomila je već raspjevana, a DMJ i ja komentiramo kako to dobro zvuči , pogotovo ovdje u matičnom zelenilu, te da bi ih Mate ili neko drugi , trebao dovesti na gostovanje u HR, prije nego što postanu slavni, a mogli bi. Svaka čast momcima iz Belfast Fooda, oni su odličan zabavljački bend, ali fali im jedna mala sitnica-nisu Irci.

A onda glavna stvar.

Matore pankerčine se pojavljuju, i forumaškim rječnikom rečeno, šutaju dupe. Stvar sa SLF je u tome da ne šibaju mrtvu kobilu, poput Vibratorsa i UK Subsa, bendova koje na nekakvu otužnu pankersku misu stanovoti promotor svake godine dovede u Hrvatsku, nego imaju nov materijal, koji je dobar i zvuči svježe. I iako je to čisti, korjenski punk, ne prave se da se 30 godina u glazbi nije događalo ama baš ništa. A opet sve je na trenutke izgledalo kao da je opet 1977, i da sudjelujemo u nečem velikom, a da ni sami toga nismo svjesni. A zapravo i jesmo, sudjelovali smo na odličnom obljetničkom koncertu sjajnog benda, u srcu Irske.

Dobar je osjećaj biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. A može li biti luđe od pjevanja Alternative Ulster, s pijanim i sjajno raspoloženim Ircima oko sebe, na kraju regularnog dijela koncerta. Atmosfera luda, i moram priznati, da sam se kao zagovornik one teze da je zagrebačka publika jedna od najboljih na svijetu(iako kad je usporedite s austrijskom svakako jest), morao malo potumplati po ušima. Pri tom navodim jedan ključni trenutak, vraćam se ja kroz gomilu s dva Guinnessa u rukama držeći ih visoko iznad glave, kako ne bih zalio rasplesanu gomilu, u strahu da će mi neki rabijatni Irac polomiti zube ako se to dogoditi(zapravo uopće me nije bilo strah, ali moram dati malo dramoleta cijeloj priči). I tad me jedan tip poškaklja ispod ruku i pola piva, plaćenih cca 5 € svaka, razlije se po gomili. Koja me pogleda i poviče "yeaaahhh" i smije se. Hoću reći nema onih mrkih, jebemti mater pogleda, koji bi u domaji doživljvao kad bi nekog samo malo gurnuo probijajući se kroz gomilu, ili ga ne daj bože zalio pivom. Na punk koncertu smo zaboga, i rizik se mora preuzeti. A o tome da ako nekog ulove na stage diving, uredno ga prenesu s jednog kraja dvorane na drugi, da ne govorim.
Uz Boys are back in town i Clash city rockers posvetu Strummeru , koncert se pomalo primakao kraju.
Poslije njega smo pili, i pomagali pijanom Ircu koji je ljesnuo koliko je dug i širok, na vlažnom podu u predvorju kluba.
Poslije njega smo otišli vidjeti dali još nešto radi u Temple baru(a neko nam je prodao foru da sve radi samo do 23, aha kak ne), i završili u istoimenom pubu,odmah iza ugla, popivši još jedno pet, šest rundi, pogađate- Guinnessa. Pa smo gledali raspjevane Irce, razgolićene Irkinje i sisatog transseksualca, sjedili za šankom i bili sretni. I gdje me tip u wc-u, kad je vidio koju majicu imam upitao, "Stiff Litlle Fingers, pa zar su ti još živi"? "Pa jesu rekoh ja, upravo sam bio na koncertu preko" smijući se paradoksalnosti situacije, da ja to objašnjavam jednom Ircu.
Pa smo na polusatnoj šetnji do hostela, u dva ujutro, na svakom uglu vidjeli ekipu pijanih Iraca i još pijanijih razgolićenih Irkinja, kako doslovno ispadaju van iz raznih pubova i klubova, u sličnom raspoloženju u kojem smo bili nas dvojica(dok sam ja cugao iznešeni Guinness iz puba, a cuganje na cesti je, kakti, strogo zabranjeno).

Pa smo zaključili -uštogljena zemlja, neljubazni ljudi i nemaš gdje popiti piće, jedino sreća da je sve jeftino, a i klima je dobra.
Shvatili ste, bit će...

Mogao bih vam još pričati o posjeti Guinnesss pivovari, o Porterhousu pivnici/pubu na 4 kata, koja proizvodi vlastitu pivu,te o njihovoj čokoladnoj pivi i janjećem gulašu, o homemade burgeru u Portobelleu i o tipu koji je naručio isti kad je vidio kako mi jedemo, o nepostojećoj rodnoj kući G.B. Shawa, o tome kako pijani Hrvati urlaju "A vetar duva..." u srcu Dublina uz svesrdno odobravanje prolaznika, o sjajnom gaža bendu također u Porterhousu koji su otpičili Gimme car od Violent Femmmesa, o tome kako sam dobio pljesak ženskog društva na izveden ples na pitaj boga koju stvar, o još jednom čaganju sa simpatičnom Irknjom u jednom drugom klubu poslije, gdje su meni i Ribafishu, čim smo ušli, dvije cure skinule jaknu i pol sata plesale u njima(poslije ih ipak dobili natrag, ja s nečijom kapom pride...)...
No mislim da ste shvatili o kakvom gradu se radi, a ako baš hoćete klasičnu reportažu, nju sam napisao za novi Klik, pa ga kupite, ili barem ukradite kad izađe...

No ono što je za mene esencija Dublina, je upravo ovaj koncert ( benda iz Belfasta, jeli) na kojem sam shvatio da ovom putovanju, ništa ne može poći krivo...
Dublin smo osvojili, točnije on je osvojio nas...
Idemo dalje...
Recimo u Gabon! Sa SLF bedžom na reveru....

FINNEGANS WAKE BONUS(i novi prilozi shvaćanju neshvatljivog):



Ribafish: Što znači ovaj citat gore?
DMJ: Baš ništa, uostalom kao i čitava knjiga...

Ne znam zašto, ali mislim da mi je ovo najbolja fotka na kojoj se pojavljujem ikad(snimljeno na vidikovcu Guinnessovog muzeja, uz Guinness),,,

Post je objavljen 17.03.2007. u 11:12 sati.