Od kada pišem ovaj blog nisam imala ovakvu pauzu između dva posta. Ne znam u čemu se krije razlog mog nepisanja. Ili možda znam?
Ne, nisam opet putovala po bližoj okolici ili udaljenim destinacijama. Nije bilo neke prilike za putovanja, ali iskreno mi se baš i ne da. Valjda sam u prethodna dva mjeseca skupila dovoljnu kilometražu kako bi sada mogla, bez onih poznatih crva u stražnjici (digresija: ovo je ozbiljan blog pa se izražavam književno!) bivstvovati po najdražem mi Zagrebu. Dobro, drugi tjedan imam jedan kraći edukativno-bussines boravak nedaleko od Zagreba, ali takva putovanja više ne ubrajam putovanja...
Imala sam jako puno posla. Meni posao kao da dolazi na mahove. Okej, uvijek ga ima puno, ali nekako stignem sve iskemijati u nekakvoj normali. Posljednji mi je tjedan nekako bio nenormalan. Ili je svega bilo previše pa niš nisam stizala ili u onim (istina jako rijetkim) trenucima kada je malo bilo normalnije, naprosto nisam mogla uhvatiti onu brzinu koja bi mi omogućila stizanje zaostataka. Skraćeno - jurcala sam po cijele dane, a kad bih dosla kući već je bilo vrijeme za spavanje, a i ja bih se momentalno onesvješćivala u krevet.
Ipak, u toj svoj brzini, uspjela sam primjetiti da je došlo proljeće. Sve one bijele rascvjetale voćke (ha, ovo je kao izraz iz pućkoškolskog sastavka) kao da na neki način nadomiještaju nedostatak sniježne bjeline. Iako, sudeći po prognozi, možda nas drugi tjedan iznenadi i snijeg... Lijepo je opet piti kavu na suncu (iako si do sada nisam niti jednu takvu sunčanu kavu priuštila) i osjećati proljeće u zraku.
Oko svih društveno-političkih aktualija koje su se događale, ništa mi nije privuklo posebnu pažnju da bih s velikim žarom o tome išla pisati. Cijela ta priča s Kosoričinim stanovima, Zagorčevim draguljima + pripadajući policijsko-sudski nastavak, cijela hrpa skandala Kirine Ju-Bi-To policije, Primorčeve nepripremljene i histeriozne najave oko obvezne srednje škole i "društva znanja kao Hrvatskog izvoznog branda"... Sve to me već zamara i već je na neki način viđeno. Pa kaj se mi stalno moramo baviti afericama i repovima HDZ neštakluka? Pun mi ih je kufer već. Umorna sam od tih priča. Stalno jedno te isto.
A možda se ja samo moram naspavati? Pa će mi i percepcija biti izoštrenija i um jasniji... Da, definitvno ću se naspavati ovaj vikend.
I važno, osobna velika odluka. Oni koji me poznaju reći će da sam jaki karakter. Iskreno, osobno u to počesto sumnjam. Sumnja je najveća kad se nađem pred vrećicom čipsa u deset navečer ili kad ne mogu odoljeti hrpi pečenih krumpira. I da, kao i većina pučanstva Lijepe nam naše, eto i mene na UN dijeti (BTW, jel zna netko zakaj se zove UN dijeta?). I za sada ide. Ciklus jedan završila, rezultata nekih ima i što je najbolje - nisam gladna. Idem se javiti curkama iz Karakter kluba pa na zasluženo taljiganje pred TV-om...
Post je objavljen 16.03.2007. u 20:59 sati.