Veze vežu.
Privezuju. Očvršćuju. Pritežu. Osiguravaju. Guše. Ružne su. Lijepe su. Sve jesu i ništa nisu.
Nevažno o kojoj se vezi radi; rodbinskoj, partnerskoj (ljubavnoj), poslovnoj, u odnosu s kućnim ljubimcima...vezi s prirodom...
Kad se jednom vežem za nekoga ili nešto, svjesna sam da se između nas stvorio nevidljivi konopac po kojem se orijentiramo, privlačimo, otpuštamo, klizimo po tom virtualnom konopcu ili balansiramo poput plesača na žici.
Dođu i trenuci kada bismo najradije zgrabili oštar sudbinski nož i naglim pokretom prezerali tu nit koja je vremenom odebljala, zamastila se ili istrošila. No, takve odluke donose posljedice u koje ulazi i to da ako ponovno i spojimo odsječene krajeve, o taj ćemo se čvor, posljedicu tog trenutka, uvijek saplitati. Uvijek će biti između nas. Možda se s vremenom toliko od uporabe sliže s ostatkom konopa da će posrtanja biti manja i bezbolnija, ali bit će ih.
Netko će se tako čvrsto držati jednom dobačenog konopa da, ne samo da neće željeti prerezati ispletene niti, nego će, ako primijeti da su se na nekom mjestu opasno stanjile, poduzeti sve da ih ojača dodatnim sredstvima. Neprirodnim i neprimjerenim, čak.
Netko će poželjeti riješiti se konopa, ali neće imati snage ili hrabrosti, jer se previše navikao da ga zavlači na istu stranu, postao je dio njega, njegovih razmišljanja i djela i svaka pomisao na nove puteve za koje bi taj konop bio prekratak, budi strah u njemu.
Netko će, ako primijeti da je konop ustajao i da niti smeta, niti služi, ali se po njemu davno nije prešlo, odsjeći ga u miru i čak početi stvarati novi, u istom smjeru, ali zdraviji, fleksibilniji konop.
Planet je isprepleten konopima takve vrste, poput nevidljive mreže, kojom se ljudi služe iz svih smjerova, po vlastitim, na tren se potpomognu tuđim spletom niti (koje onda ili otežaju za strane koje su direktno njime povezane ili pomažu da prevelika napetost popusti).
Svatko se na svoj način nosi s tim nitima sudbinskim. Svatko veze svoje niti, svoje vezove, tanje ili deblje konope, u jednom ili milijun smjerova.
Netko ih uzima zdravo-za-gotovo, netko ih poštuje kao i svoj život.
Nekome kao da padnu s neba, netko se namuči da ih stvori ili pak razriješi.
U svakom slučaju ti konopi, veze, niti zahtijevaju konstantnu pažnju; njegovanje, održavanje, kompromise, popuštanje...pritezanje kada se osoba na drugoj strani konopa nađe u nevolji.
Pažnja je neophodna i da svijest na vrijeme shvati kada konopi prijete gušenju bilo koje strane.
Ako sam privezana na veliki broj konopa treba mi više budnosti i pažnje, više odgovornosti, ali mi je i ples po toj planetarnoj mreži niti zanimljiviji i bogatiji.
Vezak vezemo...cijeli život.
Otkidamo viškove, spaljujemo trule niti, predemo nove...pletemo i rasplićemo.
Zdrava veza, dobar konop je fleksibilan, bez previše komplikacije i drame steže se i rasteže, omotava i odmotava.
Pomoću zdravih konopa učim. S vremenom i stečenim iskustvom naučim brže i bolje odlučivati koji ću dobačeni kraj konopa prihvatiti i privezati za sebe i u kojem ću smjeru svoje spletene niti dobaciti.
Vjerujem da je jedini uvjet stvaranja zdrave veze s drugim oblicima života i kreacijama (živim bićima, vidljivim i oku skrivenim pojavnostima, umjetnošću...) taj da imamo zdravu i stalno budnu vezu s vlastitom sviješću, umom, srcem, tijelom, svojom intuicijom.
A....budnost...
Budnost svijesti zahtijeva kristalno jasnu viziju i smjer. Moj se «vizir» pomuti s vremena na vrijeme (od zalijetanja, bit će), pa zamahujem nitima u svim smjerovima i prihvaćam dobačene konope ili nasumce režem već postojeće, bez nužne pažnje.
Posljedice prate svaku misao ili djelo, ma kako se trenutno beznačajnim činilo.
Proces raspetljavanja ili ponovnog vezenja može bitu vrlo bolan, ali se pouka dobro zapamti.
No, isto tako može biti čaroban, očistiti «vizir» i dati viziji novi smjer ili smisao.
Priroda je moje najsnažnije sredstvo za preispitivanje pažnje, budnosti, smjera, smisla...Pravedna učiteljica u čijem se zagrljaju pletu najljepši vezovi.
Post je objavljen 16.03.2007. u 18:25 sati.