Onomad, u ranu zoru, pri prvom susretu s njime, Kunming me odusevio svojim zvjezdanim nebom, starom gradskom jezgrom i ulicnom prodavacicom neobicne, nekineske, polucivilizirane ljepote. Tocno godinu dana kasnije, zvijezde su i dalje bile tamo, staru jezgru nisam ni prepoznao jer je dobrim dijelom srusena, a ostatak je bio sakriven iza nekakvog golemog zida (bice da ima neka tajna veza izmedju Kineza i zidova), ali zato je gorcinu i zal za starim kucama ublazila cinjenica da je prodavacica bila jos uvijek tamo, iako je u prvi trenutak, na sivoj svjetlosti samog praskozorja nisam ni prepoznao. Ponekad ljudi ipak prezivljavaju gradove.
Previse pogodjen onime sto su ucinili trosnim kucicama staroga grada, odustao sam od namjere da provedem jednu noc u Kunimingu, odgodio iduci susret s prodavacicom za neka buduca praskozorja i krenuo dalje put juga.
Post je objavljen 16.03.2007. u 11:10 sati.