Svi imamo svoju proslost,a proslost cine uspomene,sadasnjoscu stvaramo proslost,a sta je onda sa buducnosti?Previse i precesto se pitamo to pitanje,sta ce biti u buducnosti,znam da sam se ja cesto pitala,sve dok nisam pocela razmisljati u sadasnjosti i samo o onome danu kojeme se trenutno recem i zivim,a za sutra cu uvjek vidjet sta ce biti.No bez obzira kako ce buducnost izgledati svi zelimo da izgleda poput nasih SNOVA,jer to je neki drugi svijet ,svijet pun mogucnosti kojih trenutno oko sebe nemamo.Jedina mana nasih SNOVA jest to da sami lutamo njima,sve oko nas je svijet koji smo sami zamislili i u kojem ne ne zelimo nikog u njega,tj. nikog tko taj svjet nece razumjeti.Lako je reci razumijem te,znam kako ti je,ali to je zapravo najteza stvar na svijetu...razumijeti nekoga.
Svi imamo svoj svijet u glavi,svoje snove,svoju izmisljenu zemlju,svoju tamnu šumu u kojoj zelimo ponekad osjecati se jedinim u tom svijetu.No nije sve u tome,postoje izmisljene zemlje,izmisljeni snovi koji su nam zajednicki,postoji netko tamo izmedju mraka i drveca koji sanja isto sto i mi,samo je fora sto je sansa da ce te na takovog neletiti jako mala ili premala.Kao u snovima,bjezeci od nekog,trazeci nekog ne nalazimo nista i uvijek nam ostane zadnja opcija,probudimo se i nastavljamo potragu u stvarnom svijetu,no znamo da su nasi snovi jako jednstveni i da u stvarnosti ne postoji netko tko ce ti prici ibez ijedne rijeci, ti ces znati da te on razumije jer vec si vidio takvo bice u svojim snovima.Hocu reci da sve rijeci su bezveze i nema tih rijeci koje bi rekle RAZUMIJEM TE,zato volim snove jer tamo nema nepreglednih razgovora vec samo pogledi iz tame,samo to je i dovoljno,pogledati nekog u oci i znati da je i on imao tvoj san.
Ne trazim da buducnost bude kao moji snovi, ali trazim nekog tko ce vidjeti istu buducnost tj. snove sa mnom,trazim previse?
Vjerovatno nema smisla ili je pak glupo ovo sto ja pisem,no to su i onako rijeci,nasumicne misli iz moje glave.Vec dosta vremena pokusavam opisati stvari,pokusala sam i nekim pricama,ali zapravo vidim da za ono sto zamislimo... ne postoje rijeci kojima bi smo opisali osjecaje,misli,snove,to je nesto sto ce zauvjek ostati u nasem mozgu i nece izaci,samo mi je zao sto ne mogu zivjeti svoj zivot u svojoj glavi u svojim mislima,jer tamo je sve moguce…i nemojte misliti da su snovi,samo kad odemo spavati i sanjamo...snovi su nesto vise od toga...
Namjeravala sam opisati snove, no nakon trece recenice shvatila sam da ja to ne mogu,svaciji san je drugaciji i neopisiv je...snovi su mozda jedina stvar koja se ne moze svrstati u neku kategoriju...no usprkos svemu tome snovi su jedino sto imamo…
Ljubim vas sve po redu...
Post je objavljen 15.03.2007. u 15:51 sati.