Baš onako kako se odvija razgovor između dvoje ljudi.
Jedno vodi prema drugome, tu i tamo dođe do stanke, a konac razgovora nema uvijek izravne veze sa njegovim početkom.
Tako ni ja u ovom svom pisanju, nisam imala pravi kurs, postalo je zapravo istraživanje bez krajnjeg cilja kojem treba prići, nema nikakvog konačnog zaključka do kojeg moram doći.
Kao kad plešeš, pa se puno razmašeš bez nekog krajnjeg cilja, isključivo da bi se nakon toga bolje osjećao.
Tako je prije točno godinu dana nastao ovaj moj blog.
Zapravo prije godinu i jedan dan.
Tada, gdje god bi pogledala vidjela bi manje od onog što sam znala da bi život trebao biti.
Ali pomislila sam , ja neću postati manje.
U mjesecima koji su slijedili, najprije nečije tuđe ponašanje, onda volja dragog mi Boga, a nakon toga i neke moje pod pritiskom donesene neminovne odluke iz želje da sebe poštujem, jer bez toga ne bih imala snage da nastavim živjeti kao dostojan čovjek, učinile su svoje i sada nakon godinu dana napokon moje molitve više nisu samo želje već i zahvale.
Hrabrost se isplatila i ja sam blagoslovljena darom spoznaje i ljubavi.
Moj blogovski rođendan dočekao me nespremnu i još jednom mi potvrdio kako je život nepredvidljiv ali vrijedan življenja.
Moja malena možda i je "small edition", ali joj u grudima kuca veliko, brižno i toplo srce sa puno ljubavi za mene.
Uvijek su mi se sviđale privlačne, sposobne žene.
I tako malena vrlo je poduzetna i pažljiva, pa me zapravo njeno iznenađenje nije ni malo iznenadilo.
U meni su zazvonila sva zvona i zasvirale sve violine.
Tako sam ja svoju godišnjicu bloga dočekala u hotelu sa pet zvjezdica uživajući u svim čarima wellnessa i prekrasnim sunčanim danima uz ljetnih 25 celzijusa.
Četri savršeno isplanirana dana, bez ijedne obaveze.
Odavno ih sanjam, a ona kao da je i to osjetila.
Lješkareći tako pored bazena, ispijajući kavu i čitajući novine shvatila sam koji je datum, te počela razmišljati o tome gdje sam bila u ovo vrijeme prije godinu dana.
Pritom ne mislim samo na fizičko prisustvo, već i ono na duhovnoj razini.
Nakon godine dana sigurna sam u jedno, ja više nisam ona ista cura od prije.
Ne znam koliko sam pametnija, sretnija, sigurna sam samo u to da sam bolji čovjek.
Napokon poštena i puno brižnija.
Srce se promijenilo mrvu na bolje.
Shvatila sam, Zemlja je mjesto na kojem se uči iskustvom.
Ja sam svoje skupo platila i bilo bi neoprostivo da svoju lekciju nisam naučila.
Previše me koštala, prejako boljela.
Postoje živi i neživi ljudi. Samo stoga što netko diše, ne znači da je živ.
Potištenost znači da svoje vrijeme ne provodiš u životu.
Neophodno je sazrijeti, živjeti dugo i mudro.
Na kraju, svi smo mi odgovorni za ono vrijeme koje proživimo kao ljudi i za to kako koristimo dar slobodne volje.
Sada to znam.
Kao i to da je svatko odgovoran za svoju energiju i za disciplinu svojih osjećaja.
Svi doživljavamo kako je to biti u negativnome stanju, ali zadržavati se u njemu i ne učiti iz toga znači biti neodgovoran, nezreo i ne mudar.
Jučer dok smo hodale tako pored mora tražeći prikladno mjesto za skriveni poljubac, razmišljala sam koliko sam se promijenila.
Lakša sam na oprostu, ni malo ohola, jer ovako sigurnija u sebe ne želim vladati, već naći u sebi načina da još brižnija budem.
To je neizbježan preduvjet ako želimo nekoga ljubiti i ako želimo da nam se ta ljubav i uzvrati.
Sada znam, ljubav nije nadmetanje, igranje po principu mačke i miša, poanta sreće ne sastoji se u tome da nekoga svojom domišljatošću i pameću nadmudrimo, prevarimo i pobijedimo misleći da tako držimo konce našeg života u rukama.
To samo pokazuje koliko smo nesigurni u sebe i nespremni ispravno voljeti.
Ovakva kakva sam danas takva razina odnosa više me ne može zadovoljiti.
Jer sada znam, voljeti nekoga i posjedovati ga nije baš posve isto.
Kao da se u ovih godinu dana nešto u meni rodilo ili je oduvijek i postojalo samo je moralo sazreti, sada znam da svojim postupcima i odlukama ili povećavamo razornu silu i tuđu zločestoću ili svoju energiju usmjeravamo prema skladu, ljepoti i očuvanju života na ovoj Zemlji čineći ga boljim mjestom za život.
Sve to treba činiti ako želimo da se bajke objestne.
I još nešto, zahvaljujem dragom Bogu na svim komičnim, kvrgavim ili blesavo slatkim situacijama iz stvarnog života sa njom koje sprečavaju dosade koje sa sobom donosi savršenstvo.
Što na kraju mogu reći, nakon godine dana.
Možda se zapitati ono što bi i većina.
Pitati se jesam li na dobitku ili gubitku?!
Zar je to važno, jer što koristi čovjeku ako dobije cijeli svijet, a izgubi svoj život i sebe?!
A moje pisanje bloga ovih godinu dana pratilo me je i služi kao nijemi svjedok mog sazrijevanja,
jer Meša je rekao“ Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.“
Nakon što sam u ovih godinu dana u sebi prešla put od najciničnijeg skepticizma, vagala najracionalnije svoje misli, upoznala najmekši dio svog srca, borila se sa tisućama moždanih slagalica, molila dragog Boga najiskrenije moguće, stvari su se same riješile za sebe na najjednostavniji način koji u univerzumu postoji.
Imala sam trenutak spoznaje, ravan ukazanju.
Bio je to trenutak u kojem sam na prijelomnici, prelazeći neka svoja unutarnja gorja priznavši sebi i što jest i što nije moja krivica napokon dovoljno sazrijela da uspijem čista srca vidjeti tako daleko i naprijed i natrag.
Trenutak je to, kad spoznamo iskreno i istinski što je dobro a što loše, kad se pokajemo i pomirimo sa svitom kad napokon u svemu možemo naći nešto lipo jer smo našli mir u sebi.
Ne brinem se što mi se to dogodilo, brinula bi se da nije…
I za kraj završiću ovaj svoj jubilarni post poučnom pričicom kako sam to i činila u ovih zadnjih godinu dana.
Ovo ljeto razmišljala sam što pokloniti svojoj najboljoj prijateljici za njen okrugli rođendan.
Dragi Bog blagoslovio ju je svim materijalnim dobrima za života, pa je bilo teško odabrati nešto dovoljno vrijedno, dovoljno prisno i potrebno.
Ja sam se sjetila Indijanaca i njihovih plemenskih običaja.
Oni su za svoj rođendan u trenutku odrastanja od starješina dobili nešto što su zvali torbom «Mogućnosti», u njoj je bila oprema sa kojom su mogli preživjeti pa čak i pobijediti u neprijateljskom ambijentu.
U kožnoj vrećici nosili su mjedenu kutijicu sa kremenom, s čim su mogli zapaliti vatru, nož i amajliju.
To su bile sve njihove mogućnosti.
Mnogi od njih preživjeli su čak i kad su izgubili i tu opremu, zato što su prave mogućnosti bile pohranjene u kožnoj torbici iza očiju.
Poznavanje života stečeno iskustvom, imaginacijom, hrabrošću, sanjanjem i samopouzadnjem.
To je najvažnije što vam treba i na što se treba osloniti kad sve drugo zakaže u životu.
Jer sve što možemo zamisliti, može postati stvarno.
Nikad se ne zna što donosi sljedeći dan i gdje ću ja dočekati sljedeću godišnjicu svoga bloga.
Shvatila sam, sreća u životu krije se u življenju života hrabro i uz puno vjere.
Posebno i veliko hvala dragim blogerima koji su istaknuti sastrane i svrstani u rado čitane, pogotovo hvala onima koje sam imala sreće upoznati, oni su između ostaloga veliki razlog zašto i dalje pišem.
P.S. Onima radoznalima koji se pitaju što je bilo u torbi mogućnosti koju sam njoj poklonila;
Naša uokvirena fotografija slikana u danu koji je po mnogo čemu nama bio jedan od najdražih trenutaka u životu uz poruku «Sve mi mogu uzeti samo ne tebe i vjeru u dragoga Boga», malu glazbenu kutiju koja kad se vrti svira Sinatrinu «My way» (da je podsjeti da je u životu bitno učiniti sve onako kako želimo, tako da nikada ne žalimo za propuštenim pa čak i ako stvari ne ispadnu onako kako smo željeli tješi spoznaja da smo bar učinili što smo željeli). Pismo koje sam napisala iz najtoplijeg djela mog srca i spremila u staklenu bočicu da dopluta do nje u nemirnim životnim vodama i sjeća je koliko je volim i poštujem. Gibonnijevu LP Ploču «Unca fibre» limited edition (jer ju njegova glazba vedri gotovo koliko i mene).
Uokvirenu fotografiju jednog samo nama posebnog svjetionika, kao podsjetnik da jedna drugoj već dugo za života svijetlimo i pokazujemo pravi put.
I nevidljiv iskreni blagoslov prijateljstva i ljubavi.
p.s. I još jedna aktualna zanimljivost iz prve ruke.
Našla sam naravno vremena i na godišnjem se i duhovno uzdizati, pa sam pogledala u teatru najnapadaniju i najkontraverzniju predstavu u Hrvata trenutno «Glambajeve» u režij , Branko Brezovaca karte je nemoguće dobiti, ali nekako se ne mogu oteti dojmu da ništa ni ne propuštate. Glumci su izvrsni, uključujući i dragu mi Severinu koja je čist solidna i draga kao i obično pa rado pomogne oko karata, glazba je mrak, ideja pohvalna, scenografija i kostimografija također ali…
Nekako mislim da se Krleža u grobu okreće vidjevši kako je redatelj istumbao Glembajeve i uklještio ih u 21 stoljeće mada Krleža je bezvremenski pisac.
Iako ih po meni bespredmetno povlače po novinama zbog nekih drugih stvari vezanih za pokoju Emu kojoj su samo pružili zasluženi omaž.
I da, ako vas put nanese u Kastav, nikako ne propustite nešto fino pojesti u restoranu Kukuriku, to je doista iskonski gušt za nepce, dušu i tijelo..
O sedam sljedova, koliko ih je bilo mogla bi pisati satima ali to je već priča za jedan drugi post….
Post je objavljen 15.03.2007. u 13:14 sati.