Ne znam jednostavno se zadnjih dana osjecam jadno.
Neka depra me hvata.Ali nemoguce je bit sretan kad je sve oko tebe u kurcu.
Vani je prekrasno vrijeme,sunce sija ali u meni je kisa koja ispire sve sretne i pozitivne misli.
Kisa koja nemilosrdno pada i sve stvari koje mi nesto znace samo se ispiru a ja ih nemogu spasiti.
Ne znam vise kome da vjerujem.Nisam sigurna mogu li uopce sebi vjerovati.I necu da se to shvati na krivi nacin.Mnogo su me puta ljudi razocarali,iskoristili.Ne zelim se tu zalit i jadikovat zato sto sam ja to dopustila.Dopustila sam da me gaze.
Danas me frendica pitala kako sam.Ja sam odgovorila evo idem kroz zivot.A ona je rekla da ona zeli stat.Da ne zeli ic dalje kroz zivot.Zeli stat i pustit ga da prode kraj nje.Zamislila sam se na te rijeci.Rekla sam joj a to i nije losa ideja,zato sto ja idem kroz zivot ali ispred mene je mrak sve tamniji i tamniji.Nisam sigurna da cu imati snage podici se kada padnem preko jos jedne prepreke na tom putu kroz zivot.Iskreno da vam kazem strah me je.Hoce li biti nekog uz mene tko ce mi pruzit ruku ili cu biti sama.
Mozda je bolje da sam sama.Da se sama dignem.Da izvucem tu snagu odnekuda i da nastavim hodati ponosno.Ali to je nemoguce.Covijek je drustveno bice i uvijek treba nekoga ko ce mu pruzit ljubav i sigurnost i kome ce on moci to isto pruziti.Na zalost drustvo je postalo pokvareno nitko vise ne pruza ljubav nego ju pohlepno cuva za sebe.
i kako u takvom svijetu covijek moze biti drustveno bice.Kako?Jel ima netko odgovor.
Moj odgovor je nikako.I zato svijet krupnim koracima koraca u propast.Ta propast ce doci naglo kao zamka i ljudi nece znat sto ih je snaslo a kada shvate bit ce im zao ali ce onda bit prekasno.
Ali se treba nadat da se na tom putu prema propasti nalazi netko ili nesto sto bi moglo promijeniti razmisljanje vecine i sto bi moglo uvjeriti ljude da skrenu,da se vrate natrag,poprave svoje pogreske i stvore i ocuvaju bolji svijet.
Post je objavljen 14.03.2007. u 23:40 sati.