Ispričao sam ti sve što sam ti imao reći. Više nemam što. Ulice su potpuno pregažene od ljudi. Svaki pedalj. Bačeni opušci, zgažene žvakaće, pljuvačka,... Pokušaj udahnuti onaj stari miris grada, onu punoću i snagu koju je ovaj grad nekada imao. Nećeš uspjeti. Samo smrad ustajalog hamburgera u razvaljenom košu za smeće, auspusi neispravnih automibila, dim cigarete preglasnih prolaznika. Da, naravno, buka! Nema više ni onog negdašnjeg zvuka grada, simpatične umirujuće pjesme vjetra kroz osunčane ulice, ples potpetica na pločnicima, prepoznatljiva škripa tramvaja po tračnicama, koje su, usput budi rečeno, također izgubile svoj negdašnji sjaj, čak i kad su mokre. Sada su glavne sirene, glasni basevi, Čačak i Istambul. Danas su glavne psovke i urlici, bezobrazni klinci koji ismijavaju starce sa štapom i otimaju im šešire, posljednje simbole negdjašnjeg dostojanstva ovog grada. Livade našeg djetinjstva neću ni spominjati. One ionako više ne postoje. Između betona koji ih je zamijenio nema ni trunke spomena, čak ni mogućnosti da su ikada bile tu. To me najviše boli. Jer, ispada da ni mene, ni tebe, nikoga od nas tu nije bilo. A ako nismo bili tu, ako nismo odrasli na njima, postojimo li onda i sada uopće? Jer, grad više nije tu, neko drugo čudovište ga je zamijenilo. A ja ne želim da i mene neko čudovište mijenja. Bolje da me nema...
Post je objavljen 14.03.2007. u 22:22 sati.