Uzimaš li? Ovu dušu... Da ti bude vječan par, da dijeli s tobom, i dobro i zlo, i pravdu i nepravdu, sve oblike budućnosti, od ovoga dana pa dok vas smrt ne rastavi? Spustila je pogled na tlo. Toliko sjećanja, toliko bučnih igara, dijelova života koji će sada prestati egzistirati, samo da bi se sjedinila s njime, ovdje, na prekrivaču od crnih latica, na rubu šume, s olujom nad glavom. Da - prošptala je.
A uzimaš li ti... ovo biće, da se stopiš s njime, i kao jedno kročite kroz život, zajedno odlučujući o svemu što će vam se dešavati? Uzimaš li ju, na svoju sreću, da nastavite put zvijezdama, prema beskraju, od ovog trenutka nadalje? Podigao je pogled, očima prerezao nebo, ljubičastu svjetost, pa dalje, kroz slojeve zraka koji ih je omatao, kroz maglu i nesvjesticu, uronjava u potpuno novi svijet. Je li za to spreman? Da - odgovorio je, i još čvršće stisnuo njenu ruku u svojoj.
Bila je hladna. Ruka. Toliko hladna. Pao je na koljena. Pokušao usnama udahnuti malo svoje topline u njene prste. Njen je pogled bio daleko. Uzimajući prstenje gledali su jedno drugo, pogled je govorio sve, zavjeta nije trebalo. Uzeli su se, do vječnosti, ili do kraja trenutka. Bili su zajedno, spojeni u jedno...
Sitan lik korača zelenim drvoredom, u rukama stežući neki predmet, osvrčući se oko sebe. Prolazi kroz redove i redove, jedan za drugim, za trećim... čita natpise teških mramornih ploča. Spotiče se, pada. U padu se okreće i nudi rubu groba svoju glavu na žrtvu. Udara i prska. Krvlju ovjenčava mramor. Na vječnu slavu. Blago u rukama ipak uspjeva spasiti. Ustaje i hoda dalje. Bliži se noć. A boji se... bojao se i dok je bio mnogo manji. Noći na groblju. Ali i dalje ide dalje, po sve većem mraku približava se spomenicima palih, pri sve slabijem svjetlu sve im se više naginje da bi uspio razaznati slova. Ali nikako ne može naći ono što traži.
Hodanje se pretvara u moru, iz koje ne vidi kraja, preklinjući da se čim prije izvuče. Zavijanje ga prenulo iz razmišljanja, nastavlja hodati.
Držeći se za ruke hodali su zajedno, plažama svijeta, dodirujući obale stvarnosti i prepuštajući se lelujanju vjetra. Grlili su se, i ljubili, zajedno jeli, spavali i disali, ostajući spojeni čak i u snovima, jedno do drugog, dah za dah, pogled za pogled, ljubav za ljubav. Dao bio joj sve. I onda bi mu uzvratila. Prepustio bi joj dušu, vratila bi mu srce. Ne više kao par, već kao jedno, jedno stvorenje zašiveno neizmjernim poštovanjem i ljubavlju. Spojeni srcima, povezani osmjehom, nerazdvojni, vječni!
Prenuo se, probudio iz sna koji je na javi izgledao još gore; na groblju je svitalo. Glava ga je boljela od skorene krvi, oči bile mutne. Ustao je i krenuo dalje, u obilazak. Nakon sati traženja našao je grob, malen, daleko od glavnog puta, prekriven lišćem i zemljom, uprskan blatom. Rukavom je obrisao zemlju sa slike mlade žene, ustao i poklonio se.
Odmotao je krpu, otvorio posudu i kleknuo. S najvećim poštovanjem pustio je pepeo da izađe, da ga uhvati vjetar, ponese par metara, i onda nježno polegne na ploču, koja je sada tako teško ležala na njenim prsima. Prekrižio se i ustao. Nije smio biti pokopan na groblju, griješio je. Smrtno griješio. Ovo je bio jedini način da se ponovno sjedini s njom. Vječnost. Spojeni do vječnosti, jedan život, jedno srce, dva prstena. Na nebu posutom porazima, kroz staklo vidljive greške, nepostojeći kalendari, daleko nad nama, krojači loši, živote nam kroje. Deru duše po šavovima, spajaju loše kombinacije boja, krivi vezovi, krivo sve. Ostaje samo gorki okus poraza i isti onaj stari poligon za klanje na koji svi odlazimo. Dijete, bez oba roditelja, napušta groblje. Pred vratima ga čeka sestrica, još mlađa od njega i pruža ruke. Diže ju i grli. Tješi je. Ljubi u čelo i stavlja na počinak. Nemaju više nikoga, ništa osim te prazne sobe u kojoj su živjeli. A i to će uskoro nestati. Cijeli je blok predodređen za rušenje. Bez nade u život, pogonjeni jedino ljubavlju što su je njihovi roditelji isijavali, sklupčaju se, grle jedno drugo i zaspu. Sami u svijetu ološa i kriminala.
Jedan anđeo trgnuo se s nebesa, čuvši molitvu vrijednu uslišenja. Sišao do groblja i razbio kamen, raznoseći pepeo s njega. U vrtlogu koji je podigao iz grobnice se izdigla druga vrsta pepela, poprimajući polako obris žene, žene velikih tužnih očiju koja je tražila muža. Uskoro se materijalizirao i njegov lik, tik do nje, te su se pogledali, htjeli se dodirnuti. Anđeo im nije dozvolio. Postojalo je pravilo, pravilo da se moraju ispuniti svi razlozi zbog kojih su živi, prije nego li smiju ponovno disati u ljubavi. Na vjetrenom su dahu pronašli djecu, uzdigli ih i pohrlili zrakom, spuštavši se pred sirotište. Točno u trenu kada je prvi buldožer udario zgradu u kojoj su se bili nalazili mlađa je kćer otvorila oči, da bi na tren vidjela majku kako joj ostavlja posljednji cjelov na obrazu. To je bilo sve što su mogli učiniti.
Vjetar je odnio krhka tijela nazad, pored groblja. Zadnji su se puta pogledali. Zadnji puta nasmješili. Zadnji su put pružili ruke, jedno prema drugome, i uz bljesak svjetlosti pretvorili se u oblak dima, koji je vjetar spojio, i okrečući zrakom odveo na još jedno putovanje. Posljednje putovanje koje su zaslužili kao ljudi prije nego li nestanu, prije nego li ih otopi bujica zamagljenih sjećanja.
Post je objavljen 14.03.2007. u 18:12 sati.