Potaknut današnjim kristalno jasnim plavim nebom, toplinom, svježim zrakom i blagim povjetarcem koji mi je mrsio kose na putu kući, počeo sam razmišljati o godišnjim dobima. Volio sam ih sva, podjednako. Kako sam se kojega zasitio, tako bi drugo došlo da ga zamijeni, baš na vrijeme. A danas, eto, hodam po tom suncu, upija mi se u crninu koju nosim, grije me. I psujem ga ljutito, svjestan da je došlo vrijeme da se moj najdraži crni kaput spremi po prvi puta u ormar i pričeka hladnu jesen. Zamrzio sam toplo vrijeme, iz dubine duše, i već sada jedva čekam kasnu jesen i zimu da ponovno obučem svoj kaput. Bez njega sam kao Akakije Akakijević bez kabanice – osjećam se jadno, nepotpuno, prazno čak, i ono najbitnije, izloženo i nezaštićeno. On je u ovo kratko vrijeme postao dio mene, neizostavni dio, koji mi sada prokleto sunce nemilosrdno kida, a meni preostaje ništa, doli se pomiriti s time.

U trenutna razmišljanja savršeno se uklapa refren slijedeće pjesme:
Paradise lost
Another Day
Another day and the guilt is gone
Another day will stress the week and the strong
Just a memory that we've become
I have taken without warning when the day has just begun...
A summers day, and my blood runs cold,
I can hear you in the morning as I'm reaching out to haunt you,
A summers day, and my blood runs cold,
You will never hear me calling as I'm reaching to destroy you.
Another day won't ease the sorrow
Another day will help frustration to grow
all the pictures and the face of hope,
I have taken without warning when the day has just begun.

"A summers day, and my blood runs cold,
I can hear you in the morning as I'm reaching out to haunt you,
A summers day, and my blood runs cold,
You will never hear me calling as I'm reaching to destroy you."
Post je objavljen 14.03.2007. u 16:15 sati.