Lampe su među sobom tiho pričale
svjesne da se nikad neće dodirnuti.
Noge su uvrijeđeno koračale,
prsti vonjali na rakiju
ili raspadajuće leševe,
vjetar je podmuklio
davao do znanja da je tu,
a zamjenski kofein prividno budio
ono što je ostalo od večeri.
Vječnost je takvo hodanje.
Lampe se u glavi ne gase,
tamo se poljube.
Leš je neminovna stvarnost,
pa zašto onda ne bi vonjao
po rakiji?
Vječnost je takvo hodanje.
Vjesnik je vidio sve ali to
neće izaći u jutarnjim novinama
Na sreću. Neke su istine i za njih
previše.
Globalizacija
i amerikanizirano piće
iz hladnjaka.
Večer je zaspala,
osjeća se ironija.
Vjetar i dalje daje do znanja
da mu je svega dosta.
Odavno se ispuhao
ali to nikog ne zanima.
Do neke druge večeri
umorne od hodanja.
Post je objavljen 14.03.2007. u 09:29 sati.