EKOLOGIJA
Ako je ikad itko od vas imao voće iz svog vrta, davno, kad je svijest o zdravoj prehrani bila zadnja stvar ne koju bi čovjek pomislio, onda je ta osoba bogata za okus kojega su lišena naša djeca.
Dovoljno je bilo izaći iz kuće i preći onih par metara koje bi i dan danas prešla zatvorenih očiju da bi se dočepala slasnih malina, ribizla ili jagoda.
Nisam razmišljala tada da sam rijetka sretnica, jer sam bila dovoljno mala da je sve to bogatstvo u mojim očima bilo nešto što se podrazumjeva samo po sebi.
Moj dida je bio glavni i odgovorni za cijeli vrt. Sjećam se kako bi zore i zore provodio okopavajući, zalijevajući i njegujući to voće. Povrće nije volio jesti tako da za razliku od svih koji se bave poljoprivredom, u našem vrtu se povećalom nije mogao pronaći list salate, ali zato je bilo: krušaka, jabuka, šljiva, oraha, kivija, višanja, trešanja, marelica, jagoda, ribizla, malina i smokava. Što da vam kažem. Danas bi dala lijevi bubreg za još jednom osjetiti miris tog stabla crvenog delišesa kad krene zoriti. Ljudi moj, cijela ulica je mirisala.
U roku od dvije, tri godine sve je posjećeno, što od starosti voćaka, što od starosti moga dide, nestao je i zadnji tračak mojeg mirisnog djetinjstva.
E, da sam tada znala što sad znam, nastojala bih sačuvati kako znam i umijem sjeme tih biljaka.
Kako li je samo tada bilo lako. Sjećam se kad bi s didom išla u rasadnik po neko novo drvo. Sjećam se priklamanih etiketica koje su visile sa tih tanjušnih grančica sa korjenjem.
Zašto zapravo ovo pričam.
Danas i kad bi htjela ponovno uživati u svojem voću morala bi kupiti nova stabla, a njih bi našla u rasadnicima, kojih, za razliku od nekada, kad je postojao samo jedan, ima na skoro svakom koraku. Međutim, ono što je proporcionalno obrnuto kvantiteti ponude je kvaliteta. Tko mi danas može garantirati da uz drvo smokve neću dobiti i dio gena kameleona da bi se smokve lakše skrile od priprodnih neprijatelja: osa.
Žalosti me i činjenica da moja djeca danas ne znaju što to znači popeti se na trešnju i s nje jesi neoprane plodove.
Naša djeca su zakinuta za puno toga pravoga s čim smo mi bili u svakodnevnom doticaju, a da prave vrijednosti nismo bili svijesni. Danas, kad su se neki od nas osvijestili, rado bi da možemo okrenuti kotač malo u nazad, ali još uvijek nas je premalo.
Očito, svijest o očuvanju izvornog je nešto o čemu čemo još i sami morati učiti. Od početka.
Dakle, od slova A.
Prije svega, rado bi da sami sebi odgovorimo na pitanje tko nam je najvažniji u našim životima.
Mene ovo pitanje možete pitati usred najbunovnije noći kao i usred bijelog dana jer će odgovor uvijek biti isti: moja djeca.
Za moju djecu sve najbolje, zar ne?
Koliko je roditelja izreklo ovakvu ili sličnu rečenicu nakon koje je ušao u dućan i kupio svom najdražem gumene bombone. Puno i previše.
To ne znači da ta osoba ne voli svoje dijete, to samo znači da ta osoba treba edukaciju.
Možemo biti sretni što ipak postoje pojedinci koji su uspjeli progurati nešto svijesti o ekologiji kroz osmogodišnje školovanje, tako da ipak ima nade, ali do tada, dok stasaju te nove generacije, ima mjesta za razmahati se ovim generacijama onesvještenih koji trenutačno kroje zakon.
Za početak, savjetujem vam da počnete od malih stvari.
Kad jedan cijeli grad veličine Zagreba svaki dan iz svakog stana iznese vrećicu sa smećem, to smeće mora negdje otići, ono ne nestaje, već ga se brižno saskuplja na jednu hrpu.
Zamislilite samo da umjesto da to smeće izbacite iz stana, gurnete ga na hrpu koju ste počeli formirati u kutu jedne sobe. Koliko će mu biti potrebno da se razgradi?
Koliko će tog smeća dočekati vaše unuke?
O tome možete odlučiti vi.
Odvajajte sve što možete: konzerve, papir, plastiku, baterije, organski otpad...vjerujte mi, nema ništa bolje od toga da znate da ste dobro napravili. Nije uvijek lako, je treba doći do reciklažnih dvorišta, treba pronaći kontejnere za te svrhe, ali kad znate da taj trud dajete kao zalog za zdravlje svoje djece, onda vam ne bi tebalo biti teško.
MODA
Za početak, par riječi o oblicima naših tijela.
Ima nas svakakvih. Svih voćnih oblika.
Jabučastih, kruškastih, jagodastih i bananastih, a trenutačno, sa kojom kilicom više (o oblicima više drugi put).
Ono što nam je svima zajedničko: nismo po standardu.