- Pa, recite, kako se osjećate? - pita doktor.
Gledam ga unezvjereno, sjedimo sučelice.
- Slobodno, svojim riječima. - frajer rutinira.
Kaos je neopisiv.
- Kaos je neopisiv - velim ja, glupo mi je što to uopće moram govoriti.
Mudro klima glavom prikrivajući da je njegov red za unezvjereni pogled.
Štreber prokleti medicinarski! A trebam ga, kaos treba raskaositi. Kasnije ću se već snaći sam, kao i uvijek.
Kasnije, kad smo došli do "anksioznosti" i sličnih mudrih riječi poput "maniriranja" ili "stilizacije", tu zapada u logoreju. Ipak, zaorali smo nekako, posijali smo nešto i plodovi zriju.
Ali nema kaleža bez potrage (da ne kažem nema grala bez questa), sad, nakon toliko mjeseci, sve izgleda lako. Sad, kad su aždaje u kutama dobile pitomija lica.
No tog su prvog dana još bile višeglavo čudovište, hidra iza prozora prijemne recepcije i korak prema njima činio se kao korak prema giljotini.
Iako je neopisiv, kaos ima neobičnu moć izazivanja strave u čovjeku, i samo me to natjeralo da korak i učinim. I giljotina je bolja od ovog, mislio bih tada da sam bio u stanju misliti. Pretpostavljam da sam tu misao osjećao.
Noge su se pokrenule.
Post je objavljen 14.03.2007. u 02:13 sati.