Marketing
Robert James Bobby Fischer
Robert James Fischer je rođen u Chicagu 10. ožujka 1943. godine. Njegov otac fizičar i majka bolničarka iz Švicarske preselili su se u Ameriku, ali su se razveli kad je Bobby imao dvije godine i od tada više nikada nije vidio oca. S majkom i starijom sestrom Joanom, zatim je živio u Brouklinu. Šah je naučio u šestoj godini, od sestre koja je tada imala 11 godina. Nova igra ga je toliko okupirala i tako je brzo napredovao da je njegova majka dala oglas u jednom brouklinskom listu da traži „učitelja i partnera za svog sedmogodišnjeg sina“ – izazvao je senzaciju u lokalnom klubu.
U 13. godini postao je namlađi omladinski šampion u povijesti toga polustoljetnog takmičenja. U 15. poslije međuzonskog turnira u Portorožu, postao je najmlađi velemajstor u povijesti šaha. U 16. godini napustio je srednju školu, smatrajući da mu učitelji ne mogu mnogo koristiti. Majka je bila politička aktivistkinja pokreta mira. Jednom je štrajkala glađu da bi skrenula pažnju na potrebu financiranja šahovske ekipe SAD i njenog sina. Kad je Bobbyju bilo 17 godina krenula je na „marš mira“ od San Francisca do Moskve. Tamo je Bobby u ranim godinama bio prepušten sebi.
Fischer je 11. šampion u povijesti službenih mečeva za svjetsko prvenstvo. Titulu je preuzeo od Borisa Spaskog u onom poznatom „meču stoljeća“, na Islandu 1972. godine. Ovo je prvi put da je poslije 25 godina titula šampiona prešla iz ruku sovjetskih šahista u ruke jednog velemajstora van SSSR-a. Uostalom, od Botvinnikove pobjede 1948. na šahovskom tronu mjenjali su se sovjetski velemajstori.
Za pločom, Robert James Fischer, pravi je div. U katakombama šahovskih varijanata snalazi se virtuozno. Velemajstor Fischer proglašen je najboljim šahistom 1970. godine. O njemu, kao igraču i šahisti kao i njegovom stilu sovjetski velemajstor Suetin doslovno je ovo izrekao: „Fischer je šahist s prilično jasno ocrtanim repertoarom. Uopće se može reći da Fischer, osobito kad vodi bijele figure, voli pribjeći zaboravljenim sustavima. Analiza njegovih partija pokazuje da on, mada sporo, postojano proširuje svoj repertoar. Konkretno traženje novog u otvorenju, kod njega je nerijerko povezano s težnjom da se prijeđe u poznatu i ugodnu poziciju u otvorenju. Cijeli niz shema u otvorenju Fischer igra s klasičnom jednostavnošću. A ipak, kao crni, uglavnom teži taktički oštroj igri. U tom smislu njegov repertoar je prilično ograničen i strateški jako skučen“.
U daljnjem tekstu koji se do tančina bavi stilom i strategijom Fischerove igre objavljeno je: „I zaista cijeli niz pozicija s jasnim planom Fischer igra neobično lako i uvjerljivo djelujući poput automata. Možda nitko u naše vrijeme ne vjeruje toliko u stvaranje malih prednosti kao Bobby Fischer. Praktično mišljenje jedno je od najjačih strana njegovog stvaralaštva, jer teško odstupa od provođenja zamišljenog plana. S tim u svezi, teško možemo predbaciti Fischeru neku suhoparnost u igri. Druga izrazita crta Fischerova stila leži u postojanom nastojanju da vodi borbu doslovno do posljednje praktične šanse. Teško je reći s kojom bojom figura ovaj američki velemajstor igra uspješnije. U izvjesnoj mjeri, sve partije koje je Fischer izgubio odlikuju se jednom općom crtom. U svakoj od njih Fischerov kralj je pao pod neobranjiv napad. Međutim, nije slučajnost, da je on opasan u teorijski remi pozicijama u kojima ima laku prednost. Dolazimo konačno do zaključka, da Fischerov credo počiva na neobičnoj efikasnosti zamisli, taktičkom iskustvu, visokoj tehnici realizacije i minimalnih prednosti te borbe do kraja u svakoj poziciji. Pa ipak, da vidimo što je njegova „Ahilova peta“? Izgleda da su to neki problemi strategije u otvorenju i izvjesno podcjenjivanje suparničkog rohadnog napada“.
Post je objavljen 13.03.2007. u 23:15 sati.