Marketing
kad se sjetim suza krene...
nemam ideja za novi post...kadkad me uhvati inspiracija, ali tad nikad nisam kod kompjutera ili nemam papir i olovku...jer me uhvati inspiracija pukne obično kad šetam vani sama zadubljena u svoje misli...prije sam jako često bila sama i navikla sam se na taj osijećaj, tako da mi samoća kadkad dobro dođe...tada se želim maknuti od svih...tada želim biti samo sa svojim mislima ili sa knjigom u ruci...
I died for you
I can't believe this now
This isn't what I planned
I lived and died and now
I just can't understand
With all the love I feel
I could never leave her
No matter what the cost
My soul's the price to see her
Oh how I love you
The pain won't go away
Oh when I need you
You're always so far away
I cry for you
Leaving myself to blame
I died for you
I gave up everything
The pain was just too much
When I finally saw her
She's happy and in love
In love with my best friend
What makes it hurt so bad
Is that I love them both
And they will never know
For love I sold my soul
...kad sam čula tu pjesmu nisam mogla vjerovati...kad sam pročitala te riječi počela sam plakati...nisam mogla vjerovati...
...
...
KAD SE SJETIM SUZA KRENE
...but I don't blame you any more
that's to much pain to store
it left mi half dead
in side my head
and boy looking back I see
I'm not the girl I used to be
Whan I lost my mind
It saved my life
It's how you wanted it to be
It's like you played a joke on me
And I lost a friend
In the end
And I think I cryed for days
But now it seams light years away
And I never going back to who I was...
...
shvatila sam da ono društvo koje sam ja tolko ''štovala'' i nije tako savršeno kolko god oni bili uvjereni da jesu...puni su sebe...ne prihvaćaju osobu onakvu kakva je...ne prihvaćaju one koji su drukčiji od njih...ja sam se neko vrijeme i još uvijek kadkad, jako rijetko družila s njima...ali ja sam dosta povučena i sramežljiva osoba prema ljudima uz koje se ne osiječam sigurno...bojim se uz njih progovoriti...kad bi i sjedila s njima nisu me baš primječivali...vjerojatno me smatraju pomalo čudnom...
...u zadnje vrijeme mi godi samoća...uživam u njoj...sjednem sama na kavu i čitam...predivno...kadkad jedva čekam da se maknem od svih...opet sam se počela u sebe...najrađe bi se povukla u neki mračan kut...i razmišljala...plakala...ali više nisam sigurna ni zašto...ne osijećam se dobro uz ljude...imam osijećaj kao da sam nevidljivi promatrač sa strane bila uključena u razgovor ili ne, ali i dalje se osijećam tako...tako samo...imam osijećaj kao da ne pripadam ovom svijetu...
...treba mi nešto i netko...netko tko će me čvrsto držati i tko me neće pustiti...odbaciti...rijetki ljudi me čine sretnom...ali najčešće me ljudi rastužuju...ma nije to tuga, ne znam kako da se izrazim kako da opišem taj osijećaj...neprihvaćanje...ne doživljavanje...odbacivanje...imam osijećaj tko da me nitko ne razumije...i kad imam neki problem koji želim podijeliti s drugima imam osijećaj kao da me nitko ne želi sa slušati...
Post je objavljen 13.03.2007. u 21:25 sati.