Marketing
A little story
Stajala je tamo,mirna i tiha. Bila je skoro neprimjetna, onako stopljena s bojama noći. Jedino je njeno blijedo lice reflektiralo mutnu svjetlost mjeseca.
Prešla je pogledom tminu pod svojim nogama i zapitala se: „Što ako me ne nađu?“ Bila je to potpuno mirna pomisao,bez imalo straha. Jer, njena je odluka bila konačna; stvarala se od prve njene riječi koje se sjeća, pa sve do ovog trenutka. Nije to bila odluka tuge, niti straha. Ona naprosto nikada nije pripadala životu i ulozi koji su joj dodijeljeni. Nikada nije imala problema, no naprosto se htjela osloboditi tijela i biti slobodna.
Sada je samo čekala taj trenutak; da potpuno isprazni glavu i pođe. Nije mislila ni o čemu, jednostavno je bila ispunjena srećom. Utrenutku kada se na nebu pojavila sjajna zvijezda i obasjala njeno tijelo, napravila je korak. Korak pun nade,ljubavi i sreće, koji kao da je trajao satima, a ne tek jednu bijednu sekundu. Nije joj se otela ni riječ s usana, samo je mirno raširila ruke i opustila se. No,nikako da padne. U trenutku je shvatila da zapravo leti,ne pada. Ostala je zbunjena;uočila je dvije lepršave prilike pored sebe i tada joj je sinulo: oni je drže, iako ona to ne osjeća. Po prvi put u životu, osjetila je strah. No tek što ga je osjetila, on bijaše odnesen osmijesima njenih čuvara. Shvatila je da u životu nije vidjela nekog tako običnog, a istovremeno prelijepog, i tako tužnog, a opet tako sretnog. Nije mogla razlučiti njihovo podrijetlo, starost. Činili su se tako starima, starijima od bilo kojeg čovjeka, a ipak, izgledali su tako mlado i svježe.
Nisu prozborili ni riječi, ali ona ih je čula. Vodili su je u tamu koju je tako strasno priželjkivala. Letjeli su sve više i više. Uskoro je postala toliko lagana da je nisu morali ni pridržavati. Njenoj sreći nije bilo kraja. Sve je više bića letjelo s njima, a ona je po prvi put osjetila da negdje pripada; da nije sama. Nasmijala se. Prvo sramežljivo, tiho, a zatim se smijala od sveg srca, jer shvatila je da je to jedini zvuk, osim glazbe, čujan u ovim visinama.
A što se ona više smijala, više je suza proliveno za njom. Prvi njen osmijeh izmamio je suze iz očiju njenih roditelja. A kad je bujica jednom krenula, više se nije mogla zaustaviti.
Ona, u bijelom, u tamnim visinama, razdragano se smijući; njeni bližnji, skupljeni oko groba, na prekrasnom sunčanom danu; očiju punih suza...
evo jedna kratka pjičica,da vas zabavlja dok sam ja u beogradu 
Post je objavljen 13.03.2007. u 21:02 sati.