Čudna stvar, te informacije.
U prošlom stoljeću, kad sam ja išla u školu, Ona se obično sa informacija, roditeljskih sastanaka vraćala u crno-bijeloj tehnici.
Ili:" srce mi je bilo veliko, ponosila sam se tobom pred svima" ili: "propala sam u zemlju od srama, kako si me samo osramotila".
Mislim.
I danas, nakon svih tih godina, a i u nekom novom stoljeću, imam isto mišljenje o tome kao i onda.
Em ti nemaš šta bit ponosna,em nemaš šta u zemlju propadat zbog mene i mojih uspjeha ili neupsjeha.
Osim toga, da nije bila histerična i brojčano osjetljiva, znala bi sve što se zbiva u školi, pa ne bi niti morala ići "sramotiti se" ili " ponositi se".
No, pustimo to na stranu. Pustimo na stranu i 5,0 kroz cijelu osnovnu. Kasnije već nešto gore...Kad se samo sjetim kako me lupio pubertet u prvom srednje...i kako sam se osjećala...brrrr, grozno, fuj, uopće ne zavidim djeci i mladim ljudima koji to proživljavaju na takav način.Ma, ni na koji...
******
Ne znam kako je u drugim školama, ali kod nas, na cijelom otoku, zadnjeg ponedjeljka u mjesecu, imamo čoporativne informacije. Pojedinačno kod razrednika, a po potrebi i kod predmetnih nastavnika i profesora, psihologa.
I to cijelih sat vremena, od 17 do 18...
Bude veselo. Ni inače ne volim čekati, pogotovo ne tamo gdje realno ni ne trebam čekati, a kamo li na ovakav način.
E, sad, kako to izgleda? Napominjem da u tu školu idem kontinuirano već 17 godina, bez pauze...gledam iste ljude, roditelje, profesore...i uvijek, ali uvijek jedna te ista priča.
Uvijek i neizostavno jedni te isti roditelji.
Roditelji kojima je, na žalost, jedina, vječna tema razgovora: "što imaju za zadaću? Kad imaju kontrolni? Kad će ih pitat? A moj/a ništa ne uči, ne znam što ću s njim/njom...", pa onda: " A koliko je tvoj/a dobio/la?, A ona moja će ispalit na živce, pa da vidiš koliko su joj toga dali za učit, pa kako će se upisat, pa više nema nokte...".
Ama, daj, ženo Božja, pa reci tom djetetu da nije cilj popiz*** do kraja osnovne, nego živjeti život!!!!!!!!
A, ne, nego je još svojom histerijom i napetošću i više tjera da poludi...ma:((
No, interesantno je to da u toj sviti roditelja uvijek prednjače baš oni koji bi, po mojoj procjeni, trebali imati najmanje problema sa svojom djecom. Sve su to mahom odlični, manje vrlo dobri učenici. I sad, ti roditelji uporno dolaze na informacije, sa izrazom velike brige na licu, strepnjom čak (ajme, kako ću dobit po repu radi ovoga!!!). E, ali ne samo da dolaze, neka, i to je OK...na stranu to što sam ja čudak...
Nego što vise, pobogu, unutra po pola sata, tričetvrt sata, k'o da iza njih nema ama baš više nikoga na tom svijetu!! A do maloprije su tako prijateljski razmjenjivali upute o pravilnom odgoju djece, ono, ponašanje u društvu, briga o drugome, blablablabla...da bi primjerom odmah pokazali kako se to i provodi u djelo!!
Nisam izdržala zadnji put, nakon što sam, normalno, odustala od čekanja...pa sam pitala jednog roditelja: "A, dobro, pa šta više imaš čut, da toliko visiš unutra?"...Pa će roditelj sa vragolastim smješkom:"Grebem se za ocjene za 8. razred..." (klinci su u 5., da ne bude zabune)...a moj jezik pogani, nisam ja, časna riječ, brzinski je opalio: "Ma, da, to bi trebala bit šala, ali meni se čini da je to upravo tako!"...i odem.
Iskerno, idem na informacije, jer moram. Da me tete zapišu da sam bila, da ne ispadne da ne vodim brigu o potomcima svojim vrlim, ljubi ih majka lude...(jabuka ne pada daleko od stabla, naročito ako je stablo jabukovo, rekao bi Hugo...)
Ako uspijem stić na red, uđem, tete uredno otvaraju imenike, ali mene ocjene ne interesiraju iz jednostavnog razloga što ih znam...reći ocjenu kad se dođe doma, bilo dobru ili lošu, isto je kao i dobar dan...bez euforije, bez straha, bez posljedica...Ne nagrađujem ocjene ni novcima ni slatkišima ni obećanjima ni ucjenama...a toga ima na sve strane, ne biste vjerovali koliko...to bi mi bilo otprilike, kao da tražim da me svaki dan nagrade jer sam, npr. skuhala ručak...ili oprala suđe...mislim, ne znam.
Još manje bih to ikada upotrebljavala kao motiv za nekakav rad u školi...izlišno je objašnjavati, jer je to meni nebuloza, totalna.
E, a kad tete otvore imenike, volim pogledat njihove opaske sa strane...one već nešto govore...u principu, i to mi je više-manje poznato, jer i o tome podosta znam, točno onoliko koliko i djeca.
Zapravo, ne znam zašto su uvijek ocjene ono što i jedna i druga strana uzimaju kao najvažnije kod informacija. Nekako mi je logično da roditelj i dijete (osim ako je dijete stvarno problematično, tu se ograđujem!), imaju toliko povjerenja jedno u drugo, da će dijete sasvim normalno reći što se događalo i kako je nešto savladalo. Ne razumijem gdje je tu uspjeh u odgoju, kojim se svi dičimo, ako ti ono malo stvorenje neće reći da je dobilo 3,2 ili 1, jer ga je strah.
Kako nekoga može biti strah nešto reći roditelju, ako su odnosi zdravi, ako postoji povjerenje? Čega ga je strah? Batina, kazne, čega?
Jedno s drugim meni ne ide, pa onda znači da ni ti odnosi nisu baš nešto...
I onda, kad otvore imenike, a ja ne reagiram kako se očekuje, tete gledaju, kao, po šta sam ja to došla.
Pa da vidim kako mi se djeca ponašaju, da li imaju kakvih problema, kako se socijaliziraju, kakvi su u grupi, a kakvi kad su sami. Pa da usporedim s njihovim ponašanjem doma, kad su sa mnom...tek toliko da vidim kako se i kamo razvijaju...pretpubertet je tu, hormončići divljaju...
Da, kaže teta, ona vam je malo popustila...Ama, kako neće popustit, pa dijete se zaljubilo, ide u školu samo da vidi onog ljepotana, koji, kad prođe, cure padaju k'o čunjevi!! Pa je pala i ona, ženo, aloooo..
"A, da", kaže teta, "rekla mi je da se zaljubila..."
No? I ? Amnezija? Ne sjećaš se sebe u to doba? Proljeće i to?
A ljubimac majkin i škola? Ma, da...ide, ide on u školu, svaki dan, bez greške...Stvarno ide:))
E, sad, kakve koristi od toga, to je već druga priča. Njemu je dobro, tamo su mu prijatelji (!), cure - kako samo mirišemo i kakve frizure smišljamo ujutro! - , pa se svađaju, pa se mire, pa proučavaju jedni druge...
I isprofiliralo se. Dečko definitivno i konačno ne želi ni čut za stvari koje ga ne interesiraju. Zato one druge, interesantne, ne da su naučene, nego se i samoinicijativno dodatno traže informacije.
I to je to.
Tako i ocjene osciliraju, i to bez sredine.
I šta da mu ja radim? Da ga pribijem za stolicu, iznerviram i sebe i njega, posvadim se, postavim očito nemoguće ciljeve...I? Što sam učinila?
Ama baš ništa. On i onako neće to napraviti, niti naučiti...Počet ćemo,radi neke glupe amebe rušit svoje dragocjene odnose...amebe će i dalje bit tamo gdje su i do sada bile, a naši odnosi?
I, na koncu, pojam ocjene.
Vidim djecu koja već u prvi razred dođu jednostavno prestravljena brojkama, naročito jedinicom...samo visi u zraku ona m isao" ajmeeee, ako ne budem dobra/dobar u školi, dobit ću jedinicuuuuu"..to me podsjeća na one famozne roditelje koji plaše djecu policijom i psima...pa se čudom čude što im klinci doživljavaju frazove pri susretu sa istima...
I onda se ta poistovjećenost sa ocjenama vuče do kraja školovanja...
ja = ocjena;
ja = brojka;
veća brojka = više vrijedim;
manja brojka = manje vrijedim:
Dakle, po cijenu bilo čega, pa i svoga zdravlja, noktiju i prišteva, ja jednostavno moram imati velike brojke...a tako misli i moja mama.
A sve bi moglo biti puno jednostavnije.
Post je objavljen 13.03.2007. u 14:06 sati.