Vozim se prema poslu, vidim glupi toranj od toplane i suze mi navru na oči. Jučer navečer ista scena kod prizora udaljene siluete na osvijetljenom prozoru višekatnice. Sam sam na sebe ljut što sam tako pekmezast, što nisam čvršći, odlučniji, aktivniji. Možda se trebalo roditi kao egoistična sirovina sa smislom života ograničenim na ono što možeš obući, pojesti i povaliti?
Jedno znam i sa 29 godina i jednim danom You are... i zato
Post je objavljen 13.03.2007. u 10:12 sati.