Došlo je vrijeme kada od prvih stavljanja kamenčića na ploču postadosmo igrači s kyu-kategorijama. Već smo vješti u zarobljavanju kamenčića, ali sada se kreće s igrom na osvajanje prostora. Nešto je tu novo. Mnogima to nije jasno i zbunjujuć je prelaz taj. Lako je zarobljavati kamenčiće. Njih se vidi, a prostor je nekako zamišljen. Što je protivnikovo, a što moje? Granica nikakoih nema i treba ih stvarati. I kada se nešto zamisli, često protivnik igrom sve poništi. To kao da je borba u mislima. Nije lako i mnogima je to nekako nevidljivo. I dok traju partije u kojima su podosta motivirani pobjedama, dolazim i upozoravam, skrećem im pozornost, kazujem gdje su pogriješili.
Često pitam: 'Zašto si to stavio?'.
Čudno me gledaju i neznaju što reči. Često samo slegnu ramenima, a često tek samo kratko: 'Neznam.'
Ja njima na to: 'Tek tako? A bi li htio pobjediti?'
'Pa, da.'
'A što znači pobjediti? Kako se pobjeđuje?'
'Pa, moram imati više poena od njega.'
'A što su poeni?'
'Pa, zarobljenici i prostor.'
'Pogledaj sada, što si ti odigrao. Gdje su tu poeni? Jesi li ih povećao sebi ili njemu?'
I onda se obraćam svima: 'Djeco ovo nije igra slaganja kamenčića. Oni nam samo pomažu da bi vidjeli što radimo i mislimo. Ovo je igra u kojoj treba razmišljati. To je tako, ako želite pobjediti.'
I pored svega i dalje se nižu pogreške, ali po malo sve ih je manje. Povremeni trenuici ispravnog gledanja i razmišljanja sve su češći. Polako učimo!
Danas je prvi puta došao na go Bruno iz 3.d. Iz njegovog razreda su Marko i Tin i podosta njih koji danas nisu ovdje. Odlučio je Bruno probati igrati go. Igrao je ovaj puta atari-go do prvoga zarobljavanja, pa su s njime tako igrali. Njegovi protivnici su trebali zarobljavati više.
Igrali smo go na 13x13, a s Brunom se igrao atari-go na 9x9. Go se igrala po jedna partija, a atari-go po dvije. Pobjeda u gou na večoj ploči bodovana je sa dva boda. Komi u gou je bio 3,5 poena.
Pogledajmo današnji redoslijed nadmetanja učenika.