...ljubavi, oprosti mi...
...ne znam kako se to dogodilo...osjećaj je došao iznenada...kao da ono što osjećam više nije imalo istu jačinu koju je imalo tek nedavno...osjećam se kao izdajica...izdala sam te na tren...okrenula sam ti leđa...ljubavi, oprosti mi...
...na tren sam pomislila da te ne volim...bježao si mi iz srca...nisam mogla vjerovati...i nije mi izgledalo kao stvarnost...jer volim te više od svega...al ipak je bila stvarnost...na tren te nisam voljela kao što te volim sad u ovom trenutku...kajem se što sam te napustila na tren...ljubavi, oprosti mi...
...sad sam opet tu...shvatila sam da ne mogu bez tebe...uvijek ćeš biti prisutan u meni...uvijek ćeš mi zadnja misao prije spavanja biti ti i uvijek ćeš razlog mojim suzama biti ti...jer dosad ih je već bilo mnogo zbog tebe...ali bez obzira na ovu bol, volim te i dalje...neću postati izdajica...ne znam kako bih ti jednog dana ako se opet sretnemo pogledala u oči...ljubavi, oprosti mi...
...ne znam razlog...možda me bol natjerala na to...ili suze koje mi se svakodnevno slijevaju niz lice zbog tebe...ne znam...ali možda si i ti kriv...ne želim te kriviti, ali ti si otišao...nestao...ti si me spriječio da te barem gledam...nedaš mi da te imam...daleko od očiju je i daleko od srca...je li istinito?? Možda...kod mene je bilo na tren...ljubavi, oprosti mi...
...i znam da je ovo tek početak takvih osjećaja...iako se pokušavam obraniti jer te ne želim izdati i uvijek ću te voljeti, znam da ću se još osjećati kao da te ne volim...možda je tako i bolje...možda moram krenuti dalje bez tebe...ali ako i odeš iz mog srca, nećeš potpuno...dio tebe zauvijek će ostati...zauvijek ću prema tebi osjećati ono nešto...i to nikad neće nestati...oprosti mi ovu izdaju...
...i ako te zaboravim, ne znam kako ću dalje...jer u ovom trenu sve bez tebe mi se čini besmisleno...ali ako sam mogla dosad, onda mogu i dalje...evo, suza mi se našla u oku...grlim te sad, al ne vidiš i ne osjetiš...možda je to oproštaj...ne znam...ljubavi, oprosti mi...
...svi mi govore da nisi zaslužio da te volim...samo si me povrijedio i pobjegao zbog svog glupog straha...i bez obzira na sve te riječi drugih, bez obzira na sve ono što sam saznala o tebi, voljela sam te više od života...i uvijek ću prema tebi osjećati nešto...ne znam koja je bila tvoja namjera...jesi li me volio kao što si rekao?? Ne...ne vjerujem...ali ne mogu shvatiti zašto si me toliko vukao k sebi...nisi me htio otjerati jednom zauvijek...dok nisi otišao...da sam barem mogla otjerati tvoj strah...ako je uopće postojao...ako me samo nisi htio povrijediti...ne znam...i možda nikad neću znati...i ne znam zašto ti se ispričavam jer bi te trebala mrziti, ali ne mogu...ljubavi, oprosti mi ovu izdaju...
...volim te...ali polako nestaješ...
Post je objavljen 13.03.2007. u 07:08 sati.