Dragi M.
Utonuo si u šutnju, a i dalje očekujem još jedno obećano tvoje djelo.
Puno je već rečeno, još je više toga ostalo da se propita, izmozga, ustanovi i objasni.
Psihologija dijalektike ne dozvoljava stanke: kad budućnost postaje nesaglediva, ostaje prošlost da se prekopava.
Sadašnjost ne treba dirati. U njoj sve prži ili se smrzava. Sve u njoj bukti, što od radosti što od bola, od osvajanja ili pokoravanja. Sve je u njoj zamagljeno barutnom prašinom i natopljeno potocima krvi.
Sve je u sadašnjosti ogromno, nedostižno, nedohvatljivo i neobjašnjivo, jer sve se njeno prostire van Čovjeka.
Prošlost nam dođe poput melena da budi uspavane uspomene.
Prošlost nam je pružala Prvu i Drugu Jugoslaviju, i sve ono što smo imali još prije toga: Veliku Tursku, Veliku Veneciju, Veliku Austrougarsku.
Druga Jugoslavija, tek što je počela nazirati svoje nove prostore od Tirane do Sofije, već su se sagledavale egzotične Etiopije, Egipti, Afrika,Indija i Indonezija.
Nova je Imperija već bila na dohvatu, da se kojim slučajem, nisu već bili nakotili novi
Luđaci koji su se odmah prohtjeli vlastitih torova, omeđenih bodljikavom žicom i kineskim zidovima. Već bismo bili blažovali u nesagledivim prostranstvima Staljinijada, Hitlerijada, Čerčilijada i Titojada.
Tim novo nakočenima,hir božje mudrosti poslao je na vrijeme poklone,putem globalne Bušojade, sve efikasne pesticide za već prvi im doručak.
Rub budućnosti, ili početak kraja povijesti, podjednako ostaju nesagledivi svim onima koji su odabrali šutnju, i onima koji su se opredijelili tek za Munchov KRIK.
Ili bar dotle dok ne dođe do rađanja Ovozemaljskog Čovjeka.
Post je objavljen 12.03.2007. u 22:43 sati.