bok ljudi,ja sam toliko uzbuđena zbog ovog koncerta da više ni postove ne pišem............e pa sada sam se ipak odlučila odmoriti od koncerta i sve te zbrke i malo pisati,pisati i pisati (a i stavljati slike)
ajde evo vam neka billova izjava..............meni se jaaaaako sviđa.................
Bill:
Meni nikad nije bio neki veliki problem ostati sam kući, naprotiv .U vrtiću su bile neke kućice i mjesta gdje su se parovi mazili, gdje se i sa prijateljima moglo otići. Tako nešto ni tada nisam volio. Radije bi ostajao kući po cijeli dan. Škola me je užasno nervirala. Ali bez svega toga nisi mogao nešto posebno učiniti sa svojim životom, zato sam i tamo išao. Tako sam sretan što imam svoju mamu. Ona je veoma važna za mene. Ona je Tomu i meni uvijek pružala potporu. Čak i kod muzike. Prije je čak vozala cijelu grupu tamo-amo. To je bilo cool, ali i u kući su postojala pravila i granice. Ali to uopće nije bilo loše. Pravo gadno je postalo kad su se naši roditelji rastali. Tad smo imali 6 godina. Jednostavno je čudan osjećaj znati da tata više neće živjeti sa nama. Tada je to bilo užasno. U međuvremenu, nemam problema s time, jer to sad mnogo bolje razumijem. Gore je kad roditelji ostaju zajedno zbog djece. Sa našom mamom je uvijek sve bilo super. Samo jednom je bila pravo ljuta i razočarana u nas. To je bilo na roditeljskom sastanku u našoj školi. Tu su se svi roditelj na Toma i mene žalili. Oni su čak htjeli prebaciti svoju djecu u druga odjeljenja. To naravno, mama nije smatrala lijepim. Ali roditelji i djeca u tom selu su bili pravi snobovi. Oni, jednostavno nisu znali izaći na kraj sa nama. Jer smo mi uvijek smjeli duže ostajati vani nego ostali. To je bilo cool. Ali ja to nikad nisam iskoristio, nisam dolazio kući pijan kao letva i povraćao mami pred noge. Kao je uvijek bio na našoj strani: djed i baka. I dan danas su oni naši najveći fanovi. Snimaju na kazete što god da se pusta o nama na TV-u, i kupuju sva Brava. Njima sam uvijek mogao vjerovati. U školi je to bila potpuna suprotnost tamo smo Tom i ja imali samo jednog pravog prijatelja, Andreasa. Sa onim ostalim se nikad nisam htio družiti u slobodno vrijeme. To su bili samo pametnjakovići i snobovi. Također su me oni nazivali pederom i luđakom. Ali to je meni bilo svejedno danas preko toga samo pređem. Ja sam uvijek imao samo jedan hobi-muziku. I danas je to tako. Kad god sam imao slobodnog vremena, izležavao sam se na fotelji i gledao TV. Ili organizirao partyje. Jednom sam pokušao jahati, i to iako sam imao fobiju od konja. Na sreću, nikad mi se nije ništa ozbiljno dogodila. Zapravo nikad nisam imao neke ozbiljnije povrede. Samo sam jednom morao u bolnicu na sedam dana. Ništa ozbiljno : uboo me je komarac u uho, a ja sam alergičan na njih. Bilo je super to što me je Tom svaki dan posjećivao. On je zapravo fin na neki svoj način. Jedino što kod njega ne volim je njegovo izigravanje Macho-tipa. Okay ,i njegov stil oblačenja. Ali najvažnije je da se njemu sviđa. Mi smo uvijek radili ono što smo htjeli. Čudno kad pomislim kako se nas život odjednom potpuno promijenio. Ali je pravo zabavno. Iako je tu sada mnogo više stresa, nego što sam to zamislio. Svi misle :kao zvijezda dobivaš sve servirano na srebrenom pladnju, ali uopće nije tako. Mi teško radimo za uspjeh, ali vrijedi. Ne želim nikad raditi nešto drugo osim muzike. Mnogi nas pitaju da li nas je uspjeh promijenio kao osobe. Ja mislim da nije. To bi nam naša obitelj već odavno dala do znanja. Ja ostajem ja. Ambiciozan i lijen, veseo i malo egoističan. Bez obzira što ostali o meni govore. I najvažnije u mom životu ostaju: moja mama, moj brat Tom i naša grupa- Tokio Hotel.
sada nažalost nemam vremena staviti slike ali hoću,hoću................BYE
Post je objavljen 12.03.2007. u 20:53 sati.