Ljude mogu nasmijati najprostije i najbljutavije stvari, ali isto tako oni se često smiju i onome što je najvažnije i najdublje, samo ako se na njemu pokaže neka sasvim beznačajna strana koja stoji u proturječnosti s njihovim navikama i svakodnevnim shvaćanjima. (…) isto tako postoji smijeh u kojima se izražavaju poruge, preziranja, očajanja itd. Međutim, što se tiče komičnog, za nj su uopće potrebni beskrajna dobra volja i beskrajno samopouzdanje, potrebno je da se čovjek nalazi iznad svoje vlastite proturječnosti umjesto da je zbog nje ogorčen i nesretan; potrebne su blaženost i sreća subjektivnosti, koja sigurna u samu sebe, može podnijeti poništenje svojih ciljeva i njihovog realiziranja. Kruti razum je najmanje sposoban za to upravo u onim prilikama u kojima je po svome ponašanju drugima smiješan u najvećem stupnju.
(G. W. F. Hegel, Estetika)
Uvijek se bojim da svojim smiješnim držanjem ne kompromitiram misao i glavnu ideju. Ne znam činiti prave geste. Uvijek činim suprotne geste, a to izaziva smijeh i ponizuje ideju. Nemam ni osjećaja za mjeru, a to je ono glavno; to je čak ono najvažnije… Znam da je najbolje da sjedim i šutim. Kad se uzjogunim i ušutim, djelujem čak vrlo mudro, a uz to još i razmišljam. Ali sad je bolje da govorim. Progovorio sam zato što me vi tako lijepo gledate; baš vam je divno lice! (…) Ne treba nas zabrinjavati ni pomisao da smo smiješni, nije li tako? Jer, to je istina, smiješni smo, lakoumni, imamo loše navike, dosađujemo se, ne znamo gledati, ne shvaćamo, ama, svi smo mi takvi, i vi, i ja, i oni! Valjda se ne vrijeđate što vam tako u lice govorim da ste smiješni? A ako je tako, zar niste onda dobra građa? Znate, po mom mišljenju, katkad je čak i dobro biti smiješan, pa i bolje je: ljudi lakše mogu oprostiti jedan drugome, lakše se i pomire; ne može se ipak odjednom sve shvatiti, ne može se početi odmah od savršenstva! Da bismo postigli savršenstvo, treba najprije mnogo toga ne shvaćati! A ako prebrzo shvatimo, možda i nećemo dobro sve shvatiti.
(F.M. Dostojevski, Idiot)
Mnogi neurotični pacijenti kod mene na psihoanalitičkom liječenju redovito svojim smijehom pokazuju da je uspio napor da se njihovom svjesnom opažanju vjerno pokaže skriveno nesvjesno. Oni se smiju i onda kada sadržaj otkrivenog to ni u kom slučaju ne bi opravdavao. Uvjet za to je, svakako, da su se tom nesvjesnom primakli dovoljno blizu da bi ga mogli shvatiti kada im ga liječnik odgonetne i izloži.
(Siegmund Freud, Dosjetka i njezin odnos prema nesvjesnom)
Vi, odvažni oko mene! Vi tražioci, istraživači i svi koji ste podmuklim jedrima brodili neistraženim morima! Vi što se radujete zagonetkama!
Savjetujte me kako da riješim zagonetku što sam je tada ugledao, protumačite mi prikazu najusamljenijeg!
Jer to je bila prikaza i predviđanje: - što sam tada vidio u slici i prispodobi! Tko je taj, tko ima jednom još doći?
Tko je taj pastir, što mu se zmija uvukla u grlo? Tko je taj čovjek, kojem će se tako sve najteže, najcrnje uvući u grlo?
A pastir je zagrizao, kao što ga je to bio savjetovao moj uzvik; dobro zagrizao! I tada daleko ispljuju glavu zmije – i skoči na noge. –
Nije bio više ni pastir ni čovjek – bio je potpuno promijenjen, ozaren, i smijao se! Još se nikad na zemlji nije čovjek smijao poput njega!
O, braćo moja, čuo sam smijeh koji nije bio smijeh čovjeka – i sad me proždire žeđ i muči čežnja koja se nikad neće smiriti.
Čežnja me moja za tim smijehom proždire: o kako mogu podnijeti da još živim! A kako bih mogao podnijeti da sada umrem!
(Fridrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra )
Gost priređivač: Milje
Post je objavljen 12.03.2007. u 22:25 sati.