Marketing
Zašto uopće volimo? Zašto?
Ljubav... To je tako zajeban osjećaj. Baš kad čovjek pomisli da je se riješio, opet mu stane na put. Nadala sam se da sam prestala misliti i žudjeti za svojim bivšim, ali kako sam se samo prevarila... Čim čujem neku ljubavnu pjesmu ili vidim neki romantičan prizor odmah me uhvati neka tuga pomiješana s dozom nostalgije. Mislila sam da ga mrzim, ali ne... Zaista, ima dana kada ga mrzim iz dna duše, a ima i dana kada bi mu tako rado poslala poručicu, a ne smijem. Problem je i u tome što ga skoro svaki dan vidim u školi... Onda mi je najteže... Kada me niti ne pogleda, ni pozdravi, samo kao mumija šuti i šuti. Želim ne ići gdje znam da će biti, a ipak neka sila me vuče tamo i opet ga vidim i opet... Želim svojski naći novog dečka, ali jednostavno ne mogu. Je li to jer ga još volim? Ili se možda bojim opet ostati povrijeđena? A, znam i to da njemu nikada nije bilo imalo stalo do mene, zašto bi sad? Normalno, da me ne gleda i pozdravlja jer u meni više ne vidi nikoga... Osim curu koja je u istom društvu s kojim i on, pa ju mora trpiti kad se izlazi nekud, sigurno. Nisam ja kriva što se poznajemo od malih nogu, što smo zajedno išli u vrtić i osnovnu školu (idemo ii srednju, samo drugi smjerovi) i što imamo isto društvo! Nisam ja kriva što sam se zaljubila u njega! Nisam ni kriva što ga volim više od ikoga na svijetu! A nisam niti kriva za to što on mene ne gleda niti kao prijateljicu, što sam mu prije bila! Bila bih sretna i s time, iskreno!
Moj je život jedna ogromna soba. Soba u kojoj nema ničega doli stolice na kojoj stojim pognute glave i plačem, vječno. Soba ima jedna vrata koja se mogu samo iznutra otvoriti. Jednom sam ih otvorila i pustila njega unutra, no... On mi je uništio sve lijepo što je unutra bilo. Ostala je samo ona jadna stolica koja me koliko-toliko drži dalje od poda, od dna, da me spriječi da izvadim čavao i probodem!
Post je objavljen 12.03.2007. u 18:44 sati.