…Opet u depri.Mrzim to.Uvijek misliš da će sve biti u redu…da je konačno došao netko tko zaslužuje više pažnje i truda.Ali ne…i ovaj put sam se prevarila.Zašto uvijek nešto mora biti krivo?Ništa nije savršeno,ali ovo je previše…
Daje mi lažne nade…neiskrene riječi i osmjehe.Pravi se da mu je stalo.A ja još tako mlada i naivna.Najgore je kad postane opsesija.Kad previše razmišljam i zamaram se s budućnosti...ne razlikujem istinu i maštu.Zatrujem se optimističnim mislima i sugestijama.Preozbiljno shvatim.Stalno mislim a to me umara i zbunjuje.Imam osjećaj da je tu.Kao da me stalno prati.Pričamo,družimo se…upoznajemo.Tad si stvorim krivu sliku.Upoznam ga u mislima.Krivo protumačim taj odnos.Opterećuje me to…Zajedno smo…u mislima…previše…prečesto.A zapravo to nije on.To mi je zamišljeni prijatelj.Želim ga se riješiti jer simbolizira njega ali u krivom svjetlu.Taj prijatelj je moja mašta…opisuje zapravo njegov ideal.Ne znam kakav je pa imam vjerojatno pretjerano dobra mišljenja.Zato se uvijek razočaram i rastužim kad vidim kakav je naš odnos u stvarnosti.Potpuno različito jer u mislima ja upravljam našim odnosima…stvaram neku svoju viziju…želju da tako bude u stvarnosti.Ne mogu se riješiti tih misli…kao da su ovdje da popune prazninu...ispune moju želju da se snovi koje nesvjesno uljepšavam ostvare.Zbližavam nas u glavi…a za vrlo malo vremena pokažu se one loše strane.Zbog previše optimizma se razočaravam.Kad smo uživo zajedno vidim da je potpuno drukčiji.Skroz različit od zamišljenog prijatelja…koji je naravno onakav kakav ja želim da bude.Duboko u mojoj podsvijesti mi smo dobri prijatelji,koji se dobro poznaju,kojima je stalo…koji su spremni postati nešto više.Ali to su samo misli.U stvarnosti smo zapravo…neznanci.Ja sam neznanac koji ga želi upoznati…koji je spreman možda i zavoljeti…Spremna sam biti podrška…oslonac u nevolji…utjeha u nesreći.Ali isto to i ja želim dobiti.Ali ne mogu mu vjerovati jer zbog našeg nepoznanstva ne znam da li on isto želi…Ako mu je svejedno neću gubiti vrijeme i trgati se…Zašto?Ići ću dalje.Naći ću nekog drugog.Nije on jedini.Znam to dobro.Ali ipak još je prerano da odustanem.Ovo je tek početak,a počeci…uvijek su takvi kod mene…Mala iskrica nade…nešto krivo pomislim…protumačim pogrešno…I eto šte se desi sa mnom.Mala iskra se ugasi prije nego što se stigla rasplamsati…prije nego što postane više…Valjda ne vjerujem u ljude dovoljno.Svalim sve na sebe a kad se sjetim da ne ovisi samo o meni tad je prekasno.Razočaram se…zbog previše brige i razmišljanja preozbiljno shvatim…i na kraju me ostave jer im nije stalo kao meni…jer su još neozbiljni…nisu spremni.Ali želim da mi da priliku…neki znak.Samo želim znati što misli,jer tko voli neizvjesnost…koja s vremenom može postati bolna zbog pesimizma…krivo protumačenih njegovih postupaka.Tada ubija…Mijenja mog zamišljenog prijatelja.Postaje sve realniji…Znači,upoznajem ga.Vidim…nije siguran.Nezreo je.Nije spreman za nešto više.Imala sam takav slučaj.Znači ponovo bi se mogla razočarati,a to najmanje želim.Sada je odluka na meni.Nije lako…Otići,preboljeti i zaboraviti ili se nadati,pokušati i na kraju vjerojatno se opet razočarati…Mislim da bi pametniji korak bio povući se,pa još neko vrijeme proživjeti sa zamišljenim prijateljem…koji će me u mislima tješiti i biti uz mene.Kad me utješi…skupit ću snage i reći mu ZBOGOM.
Post je objavljen 12.03.2007. u 22:12 sati.