Marketing
Cetinske utvrde
Nakon svojevrsnog obreda inicijacije, za polaznike opće planinarske škole prošle nedjelje na Mosoru, drugi dan praktične nastave donio je nešto drugačiji scenarij uz znatno manje napora.
Danas obilazimo utvrde cetinskog kraja. Čisto onako turistički, autobusom do Sinja, malo pješačenja, pa ćemo u ležernom stilu nastavit dalje. Osim pačića malih, na ovaj izlet idu već iskusni i okorjeli članovi izletničke sekcije, tako da nas ukupno u dva busa ima ko Kineza. Ugođaj nam donekle kvari izuzetno jaka "škura" bura, ali nismo ni mi baš neki bezveznjaci da nas ometa takva tričarija poput lošeg vrimena. Najvažnije je da ne pada kiša, a za ostalo ćemo lako.
Skrušeno priznajem da se mi, "gospoda" s mora, vrlo često posprdno odnosimo prema onima iza brda, prema našim Vlajima oliti Rolling Stonesima kako ih od milja nazivamo. Ima mali milijun razloga za to, ali ću nakon ovog izleta sigurno korigirati neke stavove, jer obilazeći sve ove utvrde, razasute po brdima i podignute uz sami kanjon rijeke Cetine, shvaćam da su stanovnici ovih krajeva bili unaprijed osuđeni na doživotnu borbu sa raznoraznim vragovima, aždajama, osvajačima raznih boja i zastava. Pa onda nije ni čudno, da se kroz generacije u ljudima nataložio "osebujan" mentalitet.
Hrpa čudno odjevenih, nepoznatih ljudi unijela je nemalo iznenađenje u mirno nedjeljno sinjsko jutro. Strateški smo se rapodijelili u nekoliko kafića na glavnom trgu. Topla kavica je došla kao naručena. U stvari i je bila naručena. Naš konobar je vrlo mirno, bez nepotrebnog uzrujavanja i naglih pokreta, umješno zadovoljio sve razvicjane narudžbe umjetnički nastrojenih izletnika.
Nešto kasnije smo, tek za zagrijavanje, obišli sinjsku tvrđavu. Odavde se pucaju mačkule kad alkari pogode u sridu. Pitam domaćine kako ovi gori znaju da je neko pogodija tri punta. Ma kako neće znat, zaori se cili grad, ne moš falit nikako!
Ima u Splitu kuća namještaja zvana "Doma Nutjak". Nikad nisam tamo ništa kupova ali svi oni koji slučajno ili namjerno slušaju Radio Split, su neizbježno barem nekoliko stotina puta čuli reklamu upravo za taj salon namještaja. To su vam one reklame koje vas, kad ih prvi put čujete znaju kiselo nasmijat, možete ih kasnije poslušat još pet-šest puta, ali nakon toga postaju beznadno iritantne i dozlaboga odvratne. Uvik štancane na isti kalup. I kod te reklame mi je uvik bilo načudnije upravo to ime, ma mislija sam se, šta mu to uopće znači!? Kakva Doma, kakav Nutjak!? Šta je ili ko je Doma i danas ne znam, a nije me ni briga, ali zato barem znam šta je to Nutjak!
To je bila nekada moćna utvrda na samom kanjonu Cetine, nekoliko kilometara nizvodno od Trilja. Zlatno doba Nutjaka je bilo tijekom druge polovice 15. stoljeća kada je označavao sjevernu granicu slavne Poljičke republike. Mnoge legende vezane za ovu utvrdu odnose se na kneza Žarka Dražojevića, čovjeka kako kaže legenda "neobičnih" sposobnosti. Nisam siguran koliko su sve te legende "napumpane" tokom stoljeća, uostalom u tome je i draž takvih priča, ali sam siguran da svi ti junaci iz mračnog srednjega vijeka ne bi bili baš oduševljeni današnjim stanjem Nutjaka.
Danas je to na žalost, ipak samo oronula ruševina, koja čeka nekog "spasitelja" iz Ministarstva kulture da uloži nekakav novac u konzervatorske radove i da se čitavo područje na primjeren način zaštiti.
Gotovo istu priču mogu ponoviti i za Čačvinu, utvrdu koja se nalazi na brdu Tabiji, čiji se vrh nalazi na 707 metara nadmorske visine. Neposredno blizu puteva koji su nekada, a i danas povezivali Bosnu i Dalmaciju, dominira nad čitavim područjem. Uvjerili smo se na vlastitom iskustvu da se utvrda Čačvina zaista nalazi na vjetrometini, jer dok smo se penjali prema vrhu, zaprašila je takva buretina da su se oni elegantniji jedva održavali na nogama. Priznajem, bilo je malo brljavo, ali kakvi bi mi to bili potencijalni planinari i istraživači da nas ometa malo, pa čak malo i više povjetarca. Oblačno nebo nam je doneklo smanjilo uživanje u pogledu. Na kamenim zidovima se vidi da je bilo nekih nevještih pokušaja obnavljanja, ali tvrđava općenito, bolje reći, ono što je ostalo od nje, izgleda prilično loše i zapušteno. Zato se u neposrednoj blizini uredno nalaze antenski stupovi naših mobilnih operatera. Oni nemaju takvih problema. Da propadaju mislim..
Nakon (do)ručka na travi, na kojem su svi ipak bili primjereno odjeveni, uslijedio je povratak. A budući da smo svi bili vrlo dobri, pače i odlični, vođe izleta su nam za nagradu odlučili pokloniti i obilazak izvora riječice Rude, pritoka Cetine. Toliko blizu, nakon tek nešto više od pet minuta vožnje, očekuje nas sasvim drugi ambijent. Kod mosta u selu Grab izlazimo iz busa i idemo uzvodno još koji kilometar-dva. Sve šta smo danas obišli, osim naravno Nutjaka, bilo mi je manje-više poznato, ali ovo mi je ipak ugodno iznenađenje. Na nevelikom toku rijeke ima i mlinova kao i pjesnički nadarenih mlinara, mostića, slapova, brzaka. Koliko tipično, toliko i posebno. Sam izvor se nalazi ispod tridesetak metara visokih litica. Tu se doslovce napajamo vode sa izvora, nevjerovatan je osjećaj promatrati to ključanje iz dubina.
U Grabu uopće nismo nagrabusili, dapače! U seoskoj birtiji popija sam puno bolju kaffu nego u mnogim razvikanim "morskim" kafićima.
Na samom povratku do Splita, mnogima je "pa život" pa su utonili u san. Nije bilo toliko naporno, koliko nas je ova buretina istriskala. Zaključili smo da se moramo vratiti još jednom na sva ova mista koja smo tokom dana obišli, nadam se ipak u nekim boljim vremenskim okolnostima.
Pa će onda i slike bit bolje.
I baš je lipo saznanje da na ovakvim izletima puno toga novoga možeš naučit. Nisu ovo bila nekakva poznata mista (da ne kažem "destinacije") i možda je baš zbog toga radost zbog novootkivenih stvari još i veća.
Post je objavljen 12.03.2007. u 13:31 sati.