I raj bi za Adama brzo postao pakao da je ostao sam, pretpostavljam. Ali vodiš li za ruku u zjalo pakla onoga kog voliš, pitao sam se, a i sad se pitam?
Što ti je akustika, buraz! Sve je palo u vodu, pomislio sam. Kako i ne bih, nikad još nisam čuo takav PLJUS. Zapravo, u vodu sam pao ja. I još ronim, a oko mene ničeg. Lukavo sam shvatio: da je sve palo u vodu, sad bih vidio nešto od toga, jer sam očito pao i ja. To mi je vratilo nadu, još se samo trebalo pravilno orjentirati.
Hluuunk... hluuunk...hluuunk!
Sonar se čuje iz smijera koji mi se nikad nije sviđao, no trenutno si ne mogu priuštiti odveć izbirljivosti.
Rano jutro, sedam. Sestra je otvorila vrata i ja sam predao iskaznicu. Nisam. Moja žena je.
- Možete ući, - veli sestra ubrzo.
Moja draga i ja ulazimo zajedno.
- Obično ne primam ljude u paru, - gunđa liječnik.
Ja se bez riječi okrećem da odem.
- Ovaj put ćete morati napraviti iznimku, - veli moja žena i zaustavlja me povlačeći mi rukav.
Doktor diže obrvu.
- N...nije mi dobro... - jedino je što mogu propentati gledajući ga unezvjereno.
Uzvraća mi unezvjeren pogled i sjeda za svoj stol.
- Najbolje da odmah napišemo uputnicu za psihijatriju, hitnu. Idite smjesta. Hoćete moći sami? Ne trebam nikog zvati?
Možemo sami.
I danas se pitam kako sam tada morao izgledati i što je taj nesretni lječnik morao susresti u mom pogledu kad me odmah poslao u ludaru. Ne sjećam se više, ali mislim da je ipak neko vrijeme razgovarao sa jedinom mi.
Predigra je svršila, vrata još uvijek čekaju, ali u mulju moje svijesti nazire se vrlo bitna novost: stisak drage i poznate ruke.
Ja ovdje ne stojim sam!
Post je objavljen 12.03.2007. u 00:54 sati.