sad ide priča. ova također nije moja, s interneta je. pa, uživajte.
I to ti je život…
Sjedim u sobi i, kao i obično, radim nešto na kompu. Dolazi poruka. Još je nisam ni pročitala, a već sam osjetila neki čudan osjećaj. Ugasim glazbu i otvaram poruku, u poruci piše: 'Ubio se, Ivan se ubio'
Mooolim??? Nijemo gledam u mobitel, a suze počnu teći. Drhtavom rukom odgovaram: 'Što??? Kako??? Zašto??? Ne zezaj…' I dobila sam odgovor. Ubio se tatinim pištoljem u svojoj sobi, ne zna se zašto. Jurim na net i nađem članak, vidim njegovu sliku. Počnem plakati, paničariti. Zar moj Ivan??? Neee… Silazim i plačem, derem se mami da se ubio. Ivan se ubio. Ne!!! Drhtim i samo plačem, ta noć je bila najduža u mom životu, samo sam plakala i pitala se jedno pitanje - zašto??? Ali nikada neću dobiti odgovor. Dođem u školu, samo crna zastava i osmrtnica. Otiđem u razred, vratim se dolje i šok: na stolu Ivanova slika, svijeće, knjiga žalosti i bijela ruža. Napisala sam mu nešto. On zna što. Naravno da sam plakala, svi su plakali. U školi je bila tišina, tuga, žalost. Jezivo. Uslijedio je sprovod. Noge su mi drhtale. Najtužnije od svega - ljudi su vrištali, jecali… I ja s njima. Dođoh na grob i bacih mu ružu, tog trena sam osjetila neizdrživu bol i dvije najkrupnije suze pale su na moje lice. Nesvjesno sam došla kući, u tišini svoje sobe razmišljala sam i nisam dobila odgovor, a toliko je neodgovorenih pitanja. I što sad? NIŠTA. Život ide dalje. Mi moramo nastaviti dalje, htjeli ili ne… Čitam vaše priče, sve su o nesretnoj ljubavi. Znam ja da to boli, ali to je samo mali dio života. Preboljet ćete, ali ja Ivana nikada neću. Razmislite malo o ovome. Život je jedan i zašto ga prekinuti? Zbog nesretne ljubavi? Škole? Roditelja? Jeste li sigurni? Ne, ništa nije dovoljno dobar razlog za to. Ništa. Ne krivim ga, to je njegovo pravo. Sam je to odlučio. Ali zna li on koliko je suza ostavio za sobom? Znate li vi kakav je to osjećaj? I ne, neće biti zaboravljen, ostat će u našim srcima, ali mogao je biti s nama i preboljeti tu svoju bol. I sada razmislite. Vjerujem da ste razmišljali o tome da se ubijete jer vam sve nema smisla i ponekad je tako teško vidjeti nešto drugo osim boli. Ali s vremenom će proći i manje će boljeti… Jer uvijek postoji netko zbog koga vrijedi ostati na svijetu. I svatko ima period i sreće i boli. Ali sve nas to čini ljudima. Nadam se da moja priča neće završiti negdje i ostati neobjavljena jer želim samo jedno… Da shvatite da je nesretna ljubav tek mali dio života kroz koji prolaze svi. I uvijek imajte na umu da postoji nešto važno za svakoga od nas na ovom svijetu. I proživite svoju bol i volite svoje bližnje, jer će jednom ipak sve ovo završiti. Živite dan za danom i plačite kad boli jer čovjek sve, baš sve na kraju preboli. Ja to jako dobro znam… Volim te Ivane…
Post je objavljen 11.03.2007. u 20:09 sati.