Povodom smrti Jean Baudrilliard-a stavljam ovaj tekst koji je već bio objavljen u listu "Val" nakon smrti Ivana Pavla II čiju sam popularnost povezao sa Baudrillardovom teorijom.
Nakon što je umro papa Ivan Pavao II, svi mediji ga proglašavaju jednim od najvećih papa, a kao glavni argument toj tvrdnji uzimaju broj ljudi koji su mu došli na ispračaj.
Je li zbilja Ivan Pavao II bio tako «super»?
Nije. Zašto?
Zato što on duguje svoju popularnost spektaklu koji je danas postala glavna realnost.
On je shvatio da u današnjem svijetu nisu važne stvarne vrijednosti, već način na koji se nešto prezentira. A prezentacija mora biti spektakularna.
Stoga je papa putovao po svijetu i organizirao spektakularne govore na pozornicama kojih se ne bi postidjeli niti satanina čeljad «The Rolling Stones».
Papa Ivan Pavao II nije poduzimao svoja putovanja da bi širo dobru vijest, on je naprosto koristeći spektakl samo širio katolicizam.
On je spoznao da realnost nije nešto sasvim nezavisno od nas, već je u današnje vrijeme realnost izgrađena od vijest TV-a i novina, a pogotovo reklama . Ono što je počelo kao opis stvarnosti (mediji i reklame) počelo je stvarati stvarnost: «Simulacija opisuje najnoviji razvoj u komunikacijama, kibernetici i sistemskim teorijama koje ne služe samo poimanju stvarnosti nego njezinoj proizvodnji na osnovi modela ili kodova masovnih medija, političkih procesa, genetike i digitalne tehnologije:» (Christopher Horrocks «Baudrillard i milenij»)
Drugim riječima Znak (kod,logo itd...) je prestao opisivati stvarnost i počeo je stvarati simulaciju stvarnosti koja preko masovnih medija postaje objektivna stvarnost.
Papa je zaključio da ako se dobro reklamira, ako od sebe stvori znak (brand ili logo), pomoću masovnih medija medija popularizirati će sebe i katoličku vjeru. To je i učinio. Dakle, njega bi mogli nazvati prvim papom spektakla.
Ipak, spektakl nije nešto bezopasno. Naime, ako stvarnost danas nije više neovisna od nas, već je stvarnot postala proizvod vijesti, reklama, filmova, tada mi niti ne živimo u stvarnosti, već u simulaciji stvarnost. A tu simulaciju stvarnosti proizvode najjači mediji poput CNN koji su vlasništvo velike korporacije Time Warner. Da citiram francuskog filozofa Jean Baudrilliard-a: «Mediji ne uređuju društvene odnose kao prijenosnici nekog sadržaja, nego svojim oblikom i djelovanjem....Mediji nisu koeficjenti nego efektori (prenositelji) ideologije» (Jean Baudrillard, «Simulacija i zbilja»)
Oni (korporativni mediji) naštimavaju stvarnost, odnosno simulaciju stvarnosti na način koji odgovara njihovim ciljevima. Ljudi postaju samo marionete velikih korporacija kreatora simulacije stvarnost i kao marionete ljudi nisu slobodni. Mi smo zarobljeni unutar simulacije stvarnost, a ne možemo se osloboditi te simulacije iz razloga što je simulacija postala stvarnost, ili kao šet sam već naveo, simulacija stvarnosti je postala objektivna stvarnost.
Ovakva stvarnost je još gora od simulacije stvarnosti u filmu Matrix, jer bi se u kompjuterskoj matrici moglo letjeti i činiti čudesa, dok u ovoj korporativnoj matrici izgrađenoj od reklama za detrđente, crnih kronika i skandala s estradnim zvijezdama ne možemo letjeti već nam je sloboda ograničena na kupovinu i rad za istu kupovinu. Drugim riječima prisljeni smo kupovati ono što nam se reklamira i raditi da bi opet mogli kupovati ono što nam naša omiljena estradna zvijezda reklamira.
Jedini način borbe jest prestanak kupovine onoga što nam se reklamira, ali to je teško budući da se zbog izloženosti reklamama kod ljudi razvio uvjetovani refleks za kupovinom određenog proizvoda. Primjerice, kada dođe ljetoljudi kupuju cole, fante zato što su u reklamama sunce i fanta povezane, pa čim sunce jače zaprži javlja se uvjetovani refleks za pijenjem fante (kao kod pasa koji čuju zvonce počnu sliniti jer su navikli da uvijek kada dobiju zvono dobiju i hranu) ili kada dođe neka utakmica ljudi kupuju pive, budući da su u reklamama pive i nogomet povezane.Ako nemaju apra za pivu, a gledaju utakmicu misle «Mmmm kako bi bilo dobro da sad imam jednu pivu....».
Osim toga, onaj tko odbije kupovinu biva pomalo potisnut iz društva iz razloga što nema one stvari koje imaju pravi «frajeri i frajerice», pa čak i oni koji odbijaju kupovinu imaju kompjutere. A za kupiti kompjuter treba se raditi, a ako se ne radi ne može se živjeti u svijetu simulacije. Sad da li je smrt jedini način bjega iz tog svijeta. Ne bi smjela biti, treba se boriti protiv sustava, ali kako kad je ta «simulacija što je postala stvarnost» jedno začarano vrzino kolo iz kojeg se ne može izaći. Ako ne radiš umireš, ako radiš kupuješ, ako kupuješ postaješ rob.
Post je objavljen 11.03.2007. u 17:52 sati.