Sunce zalazi...
Stojim na vrhu zgrade i promatram taj predivan prizor...
Po glavi mi se motaju sjećanja...Sjećanja na prošli život...
Ne znam zašto, ali svako malo razmišljam o njemu...
Kada bi barem mogla prestati i potpuno se posvetiti sadašnjem životu...
*Možda i možeš.-začujem poznati glas iza sebe
*Kraven?!-povičem i zatrčim mu se u zagrljaj
*Ajme kako mi je drago što te vidim!
*I meni isto što tebe vidim.
*Jesi mi nabavio mobitel i broj od Luciana?
*Naravno. Izvoli. Nadam se da će ti se mobitel svidjet. U njemu je sve šta trebaš.
*Hvala ti...Kakvo je stanje u dvorcu?
*Ah, Marcus terorizira sve oko sebe...Uskoro će imat svu svoju moć...Moraš nešto učiniti, stvarno.
*Budem, obećajem! Samoprvo moram riješiti neke osobne probleme.
*Pazi šta radiš Selene.-govori mi i odlazi
Tipkam u mobitel broj od Luciana.
Dogovaram nam sastanak. Sastanak pomoću kojeg ću dobit svoju osvetu.
Sastanak na kojem ću mu predat Moranu na vječno mučenje.
Da...Bit će to najslađa osveta koju sam mogla smisliti...
U tom trenutku zazvoni mi mobitel.
Nemoguće...
Pa nitko nema moj broj osim Kravena i Luciana.
Javljam se...
*Halo?
*Znaš...baš je lijepo promatrati te ovako a da ti ne znaš di sam...
*Tko je to?
*Ne prepoznaješ me? Pa kako to?
*Damien?! Jesi to ti? Gdje si?
*Iza tebe ljubavi, iza tebe...-govori mi
Okrećem se i gledam ga kako ide prema meni.
*Znaš, da nisam došao na vrijeme Morana bi iskrvarila.
*To mi je i bila namjera.
Približava mi se.
*Nadam se da više nemaš u planu nikakve zle namjere prema njoj?-pita me držeći me za vrat i stišćući ga
*Ne, naravno da nemam...pokušavam mu odgovorit
Popušta stisak svojih ruku oko mojeg vrata, ali me još uvijek drži.
*Šta je Damien? Ljut si na mene zbog ovog šta sam napravila Morani...Ili...?
Ne odgovara...
Približavam svoje usne sasvim blizu njegovim...
Dodirujem ih jezikom i šapćem mu...
*Želiš me...? Znam da želiš...Pa šta onda čekaš...?
Naglome privlači k sebi.
*Znaš da bi te trebao ubiti?
*Da, znam. Baš zato i je ovako zanimljivo.
*Ali ne mogu te ubiti...I ne želim to...
*A šta onda želiš...?-govorim mu dok mi on lagano ljubi usne
Možete si samo zamislit šta je dalje bilo...Počeli smo skidat jedno drugo...Ljubili smo se tako strastveno...To se ne može opisat riječima...
Drhtala sam od njegovog nježnog dodira...Bilo je kaonekad...Ali opet tako drukčije..
Sve je bilo savršeno...Dok me on nije naglo odgurnuo od sebe...
*Ovo se ne smije dogodit među nama.-govori mi ozbiljno
*Zašto? Pa ja tu ne vidim ništa loše.
*Ne...Neću dopustit da me opet povrijediš...Zakleo sam se da to više nikad neću nikome dopustit, a pogotovo ne tebi.-govori mi i oblači hlače
*Nemoj otić, molim te! Smislit ćemo nešto zajedno! Bit će kao nekad!
*Ne...Ti više nisi čovjek...Ti više nisi ona osoba koju sam ja poznavao, ona osoba u koju sam se ja zaljubio i koju sam ja volio...To više nisi ti...Ti si..Ti si...Vampir! I hraniš se ljudima! A ja sam lovac na vampire i poduzet ću sve da ubijem i posljednjeg vampira...Makar to morala biti ti..
*Onda idi! Idi ako tako misliš! Ali samo da znaš postoje stvorenja koja su puno gora i puno jača od vampira!
Nije ništa rekao. Došao je do mene, stavio svoju ruku na moj obraz, nježno mi poljubio usne i rekao:"Zbogom, do neke druge prilike."
I onda je otišao...
Nisam znala šta da napravim, kako da reagiram...
Ali znala sam jedno...
Do ovog trenutka u meni su bile dvije osobe, dvije ličnosti...
Vampir i čovjek...
Vampir...To sam bila ja od kad me Victor ugrizao...
A čovjek...To je bio jedan mali dio mene koji se trudio opstat samo zbog tebe Damien...
Ali od ovog trenutka, ja sam samo vampir i ništa više...
Neću se smilovati niti jednom čovjeku...
Sve ću ih ubiti...Sve...Samo da bi naškodila njemu...I njegovoj vrsti...
Post je objavljen 11.03.2007. u 15:54 sati.