Marketing
ne znaju
Ne volim rijec „opet“ i „iznova“ ,a zelim vam reci sto sam... OPET!!!!!!!!!ucinila.
Htjela sam pobjeci. Dala sam 2 ispita. Dala sam godinu. Dala sam ispite kolegija koje sam pohadjala sa strane ,neobvezno; izmedju ostalog i korejski jezik.
Slikala sam. I svi su bili odusevljeni. Hvalili me,kako sam ambiciozna, inteligentna ,pametna,savjesna itd. I napravila sam photoshoot ,zvali su me opet radi reklame za donje rublje. Pristala i zasjala u najsexy izdanjima. Na cijelu listu komplimenata se dodao i lijepa,sexy,zgodna, slatka,... a ja ih samo blijedo slusam i gledam njihovo odusevljenje. Da se bar ja mogu tako veseliti. Kad bi znali,oh ,kad bi znali.. da nije sve tako lijepo,slatko,sexy,pametno,savjesno kako se cini.
Malotko od njih zna da sam napusteno dijete,da sam dijete koje izbjegava ljude,da sam dijete koje si nece dopustiti nitijednog „prijatelja „ u zivotu, da sam dijete koje svu snagu koju ima ulaze u trenutke kada prolazi kraj svih ostrih predmeta,na kolodvoru,na cesti.. u svemu vidim izlaz. Znam sve vrste samoubojstva. Mirna sam i hladna kada se ubijam. Istrenirana za sve. I spremna.
Da znaju s kakvim se mukama borim,da znaju da noci provodim placuci ,a ne spavajuci ,da znaju kako se tresem kad vidim noz. U mojoj glavi se dogadjaju ambivalentne stvari. Ubij se ,nemoj vise cekati. I nemoj se ubiti, tvoj decko te treba.
Da oni znaju da toliko ucim i radim kako bi si odagnala misli sa smrti ,ne bi me toliko hvalili i navodili mene kao primjer svima. Smjestili bi me na psihijatriju i cekali da se konacno ubijem.
Vjerujem da tog puta ne bi zvali hitnu.
„Djevojka muzicira,sjedeci u drugoj vrsti svjetlosti, nepostojanoj, zamracenoj svjetlosti zivota, pri kojoj sebe i druge vidimo tek nesavrseno i rijetko.“
Post je objavljen 11.03.2007. u 13:22 sati.