Imao jedan čovjek izvjesnu svotu duga - i, nažalost, nie bio u mogućnosti da ga oduži... Jednog dana reče samom sebi:
-Otići ću Hadžadžu, možda ću ga uhvatiti za damar savjesti i uzeti novac od njega!
Odmah je krenuo i nakon malo vremena stigao je pred kapiju Hadžadžovog dvorca. Poput vodene pare uvuče se unutra i stade, iznenadjen prizorom. Zatekao je Hadžadža na sedždi kako u plaču moli Uzvišenog Allaha za svoje želje. Uslijed ove slike čovjekovo srce zaigra. Odmah se vrati nazad i reče:
-I on je jedan jadan rob kao što sam ja, zato ću se i ja obratiti Onome kome se on obraća!
Kada Hadžadž podiže glavu sa sedžde, sluge mu rekoše:
-O, vladaru, došla je jedna dobra osoba, medjutim, kada te je vidjela u tom stanju, odmah se vratila nazad...
Hadžadž im naredi:
-Dovedite mi ga odmah!
Stražari poletješe kao ptice, uhvatiše čovjeka i dovedoše ga Hadžadžu. On mu reče:
-Om čovječe, reci, zašto si došao, zašto si se vratio?
Treperavim glasom čovjek reče:
-Imam malo duga... Nisam mogao da ga vratim pa sam htio da mi pomogneš. Medjutim, vidio sam da si i ti jedan slabašan rob kao što sam i ja. Odlučivši da i ja zatražim od Milostivog Gospodara, vratih se nazad!
Hadžadžovo ime bilo je sinonim za zlo. Bio je poznat po njemu, no, uprkos tome, ponekad je činio nevjerovatno lijepa djela. Ovom zabrinutom čovjeku odmah podari hiljadu dirhema:
-O, dobri čovječe, sa polovinom od ovih para vrati dug, za drugu polovinu kupi nešto svojoj djeci, znaj da ti je ovo od Allaha, a ne od Hadžadža!
Čovjek zahvali Allahu i udalji se sa tog mjesta.
Da, samo je Dženab-i Hak taj koji je merhametom napojio Hadžadžovo srce... Da On nije poželio, ko bi išta mogao uraditi?!
Post je objavljen 10.03.2007. u 23:13 sati.