Kako sam nekad stanovao u ulici Rose Luxemburg, mislim da sam dovoljno kvalificiran za Međunarodni dan žena.
Uostalom, ja nikad nisam ni odustao od 8. marta. Nisam ni Rosu Luxemburg napustio, nego mi preimenovalo ulicu. Što ćete.
I na studiju smo taj dan obilježavali. Jedino, s kolegicama bismo slavili 9. ožujka. Mislim da je razlog bio u tome što se 8. marta nismo htjeli miješati s odraslima.
U osamdesetima su proslave 8. marta bile na lošem glasu, osobito one po radnim kolektivima, tzv. OUR-ima. Nekako se mutno sjećam, ali nisam znao je li bilo tužnije vidjeti muškarce ili žene nakon tih sindikalnih derneka.
Zato mi je draže vratiti se još dalje u prošlost. Prvo čega se sjećam je prigodno osmomartovski uređen štand Name u mom malom gradu. Agilni djelatnici Name bi već nekoliko dana ranije pripremili prigodni asortiman ukusno aranžiranih poklona. Aranžman se sastojao od celofana s mašnicom na vrhu. U celofanima je bilo koječega, ali mi se čini da je nekako najbolje išao trovremenski lak za kosu Taft. Oni imućniji bi posezali i za parfemima. Opet se sjećam mutno, ali mislim da su najpopularnije robne marke tada bile "Crna mačka" i "Pokošeno sijeno". To Pokošeno sijeno me je malo mučilo jer mi je zvučalo kao kameni kamen. U školi su nas učili da se kosi trava, a da je sijeno ono što tada dobiješ.
Mi klinci smo majkama poklanjali po stručak visibaba ili drugih vjesnika proljeća, ponekad, pomalo avanturistički, buket cica-maca. Avanturistički zato što smo cica-mace brali po bespućima neke šume koja se prostirala između Koreje i Nove valjaonice.
Ova provjerena visibabe-ljubičice koncepcija svoj apsolutni vrhunac je doživjela one godine kad sam mami dodatno poklonio i sasvim specijalan dar. Više se ne sjećam je li to bilo u školi ili u vrtiću (da, da, mi smo u nižim razredima osnovne produženi boravak imali organiziran u obližnjem vrtiću), uglavnom, drugarica učiteljica se dosjetila idealnom poklonu za naše majke. Na satu domaćinstva smo naučili osnove heklanja (hrv. kukičanje) pa je drugarica odredila da ćemo na daljnim satovima domaćinstva svojim majkama na poklon vlastitim rukama isheklati tabletić (hrv. krpu) za hvatanje vrućih lonaca i rajngli (hrv. posuđe).
Svako dijete je dobilo po štrenicu vune i heknadl i nije se tu moglo ništa izmotavati. Nama dečkima je to bilo palo vrlo teško. Vrijeđalo nam je ponos da heklamo rame uz rame s curama. U pernicama smo tih dana imali olovku, gumicu, šiljilo i heknadl. Pa kako možeš izrasti u muškarca ako u pernici nosiš heknadl?
Ipak, i nije bilo tako loše. Mogli smo na svakom satu domaćinstva slobodno pričati, malo se i prošetati po razredu, uspoređivati svoje uratke. Malo po malo, sat po sat, i uspjeli smo! Istina, moj tabletić je umjesto propisanog kvadratičnog poprimio trapezoidni oblik, ali bio je moj! I uopće nisam bio zavidan Suadu, apsolutnom razrednom šampionu, čiji je tabletić bio kao s fotografije iz ženske revije "Svijet". Suad je imao zlatne ruke.
Mojoj mami je tabletić bio najdraži poklon. Uvijek kad bismo imali goste ponosno bi ga pokazivala. Danas mislim da sam i ja bio malo ponosan.
Svim kolegicama i čitateljicama želim sretan cijeli mjesec ožujak.
Post je objavljen 10.03.2007. u 13:48 sati.